Draga braćo i sestre, dobar dan!
Među likovima žena predstavljenim u Starome zavjetu, ističe se velika junakinja naroda: Judita. Biblijska knjiga koja nosi njezino ime opisuje golemi vojni pohod kralja Nabukodonozora, koji, vladajući u Ninivi, širi svoje carstvo poražavanjem i porobljavanjem svih okolnih naroda. Čitatelj shvaća da se radi o velikom, nepobjedivom neprijatelju koji sije smrt i uništenje i koji dolazi sve do Obećane zemlje, ugrožavajući živote Izraelaca.
Nabukodonozorova vojska, naime, pod vodstvom generala Holoferna stavlja pod opsadu jedan grad u Judeji, Betuliju, ukida im opskrbu vodom i slama tako malo po malo otpor njegovih stanovnika.

Stanje postaje dramatično, do te mjere da se žitelji grada obraćaju starješinama tražeći da se predaju neprijatelju. Iz njihovih riječi izbija očaj: “Sad nam nema više pomoći niodakle: Bog nas je predao u njihove ruke da iznemognemo od žeđe i posvemašnje iscrpljenosti. A sada ih pozovite i predajte sav grad pljački Holofernovih ljudi i sve vojske njegove” (Jdt 7, 25-26). Svršetak se čini neizbježnim, gotovo da više nemaju sposobnost pouzdati se u Boga. Gotovo da više nemaju sposobnost pouzdati se u Boga. Koliko samo puta mi dolazimo do graničnih situacija u kojima ne osjećamo ni sposobnost da se uzdamo u Gospodina. To je ružna napast! I, paradoksalno, čini se da, kako bi se izbjeglo smrt, ne preostaje ništa drugo već predati se u ruke ubojica. Oni znaju da će ti vojnici ući u grad i opljačkati ga, uzeti žene za robinje, a zatim sve druge poubijati. To je upravo “granica”.
Suočen s tolikim očajem, narodni starješina pokušava ponuditi tračak nade: izdržati još pet dana, čekajući spasonosni Božji zahvat. Ali to je slabašna nada, te on zaključuje: “Prođe li tih pet dana bez ikakve pomoći, izvršit ću što tražite” (7, 31). Jadan čovjek: nalazio se u bezizlaznoj situaciji. Pet dana je dano Bogu – i tu se krije grijeh -; pet dana je dano Bogu da intervenira; pet dana čekanja, ali već s pogledom na svršetak. Daju pet dana Bogu da ih spasi, ali znaju da nemaju povjerenja, očekuju najgore. Zapravo, nitko u narodu se više ne može nadati. Bili su očajni.

U toj situaciji na scenu stupa Judita. Udovica, žena velike ljepote i mudrosti, ona govori narodu jezikom vjere. Hrabra žena spočitava narodu u lice (govoreći): “A tko ste vi da danas iskušavate Boga […] Ne, braćo, nemojte ljutiti Gospoda Boga našega! Jer ako nam i ne htjedne priskočiti u pomoć u ovih pet dana, ipak nas može zaštititi ali i zatrti, i to naočigled neprijatelja naših […] Zbog toga, očekujući spas koji može doći od njega, dozivajmo ga u pomoć, i on će poslušati glas naš, bude li mu to drago” (8, 13.14-15.17). To je govor nade. Kucati na vrata Božjeg srca, On je Otac, on nas može spasiti. Ta žena, udovica, riskira da ostavi također loš dojam na druge! Ali je hrabra! Ide dalje! Ovo je moje mišljenje: žene su hrabrije od muškaraca. (Pljesak u dvorani).

Proročkom snagom, Judita podsjeća pripadnike svoga naroda na Boga kako bi im ponovno vratila povjerenje u njega; proročkim pogledom, ona vidi dalje od uskog obzora koji predlažu starješine a kojeg strah još više sužava. Bog će djelovati sigurno – kaže ona -, dok je prijedlog o pet dana čekanja način da ga se kuša i da se izbjegne njegovu volju. Gospodin je Bog spasenja – i ona vjeruje u to -, u kojem god da se obliku ono ostvarilo. Spasenje se sastoji u oslobođenju od neprijatelja i davanju života, ali, u njegovim nedokučivim planovima, spasenje se može sastojati također u tome da čovjek bude predan smrti. Kao žena vjere, ona to zna. Znamo kako je sve završilo: Bog spašava narod.

Draga braćo i sestre, nikada ne postavljajmo uvjete Bogu i pustimo naprotiv da nada pobijedi naše strahove. Uzdati se u Boga znači ući u njegove namjere ne tražeći ništa, također prihvaćajući da njegovo spasenje i njegova pomoć dođu do nas na drugačiji način od naših očekivanja. Molimo se Gospodinu za život, zdravlje, ljubav, sreću; i ispravno je to činiti, ali sa sviješću da Bog može izvesti život također iz smrti, da je moguće iskusiti mir čak i u bolesti, i da može biti vedrine i u samoći i blaženstva također u suzama. Nismo mi ti koji možemo učiti Boga što mu je činiti, ono što nama je potrebno. On to zna bolje od nas, i moramo se uzdati u njega, jer su njegovi putovi i njegove misli drukčiji od naših.

Put koji nam pokazuje Judita je put povjerenju, iščekivanja u miru, molitvi i poslušnosti. To je put nade. Ona nam pokazuje da se ne smijemo olako predavati rezignaciji, da moramo učiniti sve što je u našoj moći, ali uvijek ostati na tragu Gospodinove volje. Ona je – kao što znamo – mnogo molila, puno razgovarala s narodom a zatim hrabro otišla, tražila je način da se približi vojskovođi i uspjela mu odsjeći glavu, prerezati mu grkljan. Ona je hrabra u vjeri i u djelima. I uvijek traži Gospodina! Judita, naime, ima svoj plan, ostvaruje ga i dovodi narod do pobjede, ali uvijek u stavu vjere onoga koji prihvaća sve iz Božje ruke, sigurna u njegovu dobrotu.

Tako, žena puna vjere i hrabrosti daje novu snagu svom narodu u smrtnoj pogibelji i vodi ga na putove nade, pokazujući ih također nama. A mi, prisjetimo se malo, koliko puta smo čuli mudre, hrabre riječi od poniznih osoba, od poniznih žena za koje neki misle – bez imalo prezira – da su neuke… Ali to su riječi Božje mudrosti! Riječi bakâ… Koliko puta bake znaju reći pravu riječ, riječ nade, jer imaju životno iskustvo, toliko su trpjele, uzdale su se u Boga a Gospodin nam daje na dar savjet koji zrači nadom. I, ako budemo išli tim putovima, bit će uskrsna radost i svjetlo uzdati se u Gospodinu Isusovim riječima: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22, 42). A to je molitva mudrosti, povjerenja i nade.