KAD SU ŽENE SPREMNE NA POVRATAK, SPREMNI SU I DRUGI U OBITELJI

Draga braćo i sestre!

S katolicima sveopće Crkve slavimo i ove godine Uskrs obnavljajući vjeru u Kristovu pobjedu nad grijehom i zlom te zahvaljujući Bogu što smo postali dionici Kristove uskrsne pobjede po krštenju. Uskrs je središnji blagdan liturgijske godine, ali njegovo uskrsno otajstvo slavimo svakog Dana Gospodnjeg, posebno djelatnim sudjelovanjem u euharistiji. Razmatranjem o pohodu žena na Isusov grob i njihovu radosnom svjedočenju da Isus živi (Lk 24,5.22) želim vas podsjetiti na vidove uskrsne radosti i nade koji se posebno tiču nas katoličkih vjernika i vjernica u Bosni.

I.

U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje na Misi uskrsnog bdjenja imamo Matejevo izvješće o pohodu žena na grob Isusov „u osvit prvog dana u tjednu” (Mt 28,1-10). Tu im najprije anđeli javljaju da je Isus uskrsnuo a onda im se ukazuje uskrsnuli Krist. Daje da ga prepoznaju kao zauvijek živa i šalje ih da u obeshrabrenim apostolima bude uskrsnu nadu: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!” Matej znakovito bilježi: „One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima!”. Njihov strah i radost je vjernički odgovor na nadnaravni događaj. To su one iste žene o kojima Luka kaže da su za Isusom išle iz Galileje te na Veliki Petak bile pod križem. Nakon skidanja tijela Isusova s križa “motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo” (Lk 24,55). Neke od njih Isus je izliječio od bolesti a one su s Marijom Magdalenom, Ivanom i Suzanom stupile u uži krug Isusovih sljedbenika te njemu i apostolima “posluživale od svojih dobara” (Lk 8,2-3). Luka je njihov doprinos širenju kršćanstva smatrao tako važnim da je njihova osobna imena zapisao u svoje evanđelje kako bi se kršćani svih vremena nadahnjivali njihovim primjerom.

Isus je djelo spasenja mogao izvršiti zahvaljujući najprije svojoj Majci koja ga je othranila za njegovu službu te s njime riječ Božju “slušala i čuvala” (Lk 11,28). Odabrao je dvanaestoricu apostola da “budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14). Od početka je u svoj pokret obraćenja i obnove uključio žene kakve su, uz već spomenute Galilejke, bile sestre Marta i Marija (Lk 10,38-42), te zacijelo Jairova kći koju je uskrisio od mrtvih i žena koju je ozdravio od neugodne bolesti (Mk 5,21-43). Nakon Isusova uzašašća, apostoli su pod Petrovim vodstvom u kući Markove majke Marije u Jeruzalemu slavili specifično kršćanski obred “lomljenja kruha” (Dj 2,46; 12,12). Pavao je za vrijeme misionarskog djelovanja u Filipima sa zahvalnošću odsjeo kod trgovkinje Lidije koja je se sa svim svojim ukućanima otvorila kršćanskoj vjeri primivši krštenje (Dj 16,11-15). U Korintu je sv. Pavao radio kod bračnog para Akvile i Priscile koji su bili šatorari kao i on (Dj 18,2). Priscilinu poučenost u vjeri i grčkoj kulturi iskoristio je u Efezu da ona pripravi za krštenje aleksandrijskog intelektualca Apolona koji će kasnije postati Pavlov vrli suradnik u evangeliziranju Grka (Dj 18,24-26; 1 Kor 16,12). Uglednu kršćanku Febu iz grčkog grada Kenhreje preporučio je zajednici kršćana u Rimu moleći ih da joj “priskoče u pomoć u svemu što ustreba jer je i ona bila zaštitnicom mnogima i meni samome” (Rim 16,1-2).

Uz novozavjetne svete, okretne i požrtvovne žene, sjetimo se iz Staroga zavjeta Abrahamove žene Sare koja je radi slobodnog prakticiranja vjere s mužem doputovala u novu zemlju (Post 12,5) te Davidove prabake, Moapke Rute koja se iza smrti muža doselila sa svekrvom u Betlehem i uključila u narod Božji (Rut 2,22). U svoj plan spasenja Bog je utkao brojne i nezaobilazne žene od kojih su neke bile kraljice, sutkinje i proročice a većina su bile tihe i dobre majke koje su živjele za svoju obitelj te riječju i primjerom odgajale svoje sinove i kćeri.

II.

U naše dane, u današnjoj Crkvi i svijetu, uskrsli Krist naviješta poruku spasenja i nade također po ženama vjernicama. Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu o dostojanstvu i pozivu žene kaže: “Moralna snaga žene i njezina duhovna sila povezana je sa sviješću da je njoj Bog povjerio ljude. Naravno, Bog povjerava svakog čovjeka svima i svakom pojedinom. Ipak to povjerenje na poseban način pripada ženi – baš zbog njezinog ženskog spola – i to na posebni način odlučuje o njezinom pozivu. Iz te svijesti i tog povjerenja izvire moralna snaga žene koja se dokazala u brojnim ženskim likovima Staroga zavjeta, Kristova doba; razdobljima koja su slijedila sve do naših dana. U svijesti o povjerenoj joj zadaći žena postaje jaka, jaka jer joj je Bog povjerio čovjeka, jaka uvijek i svuda, pa i u uvjetima društvene diskriminacije, u kojima može i mora živjeti. Ta svijest i taj temeljni poziv upućuju ženu na dostojanstvo koje je primila od Boga samoga, i to čini ženu jakom i učvršćuje njezin poziv” (MD 30).

Za svoju stoljetnu prisutnost u ovoj lijepoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi Hrvati katolici zahvalni smo ne samo svojim djedovima i očevima nego i svojim bakama, majkama i sestrama. One su nas učile živjeti, raditi i moliti, ljubiti Boga i bližnje, njegovati svoj katolički i hrvatski identitet a poštivati identitet drugih i drugačijih.

S ponosom i radošću se sjetimo ovoga Uskrsa dobra koje čine žene svijetu, Crkvi, svome narodu i svojim obiteljima. Poput žena Galilejki i Jeruzalemki koje su s groba uskrslog Krista unosile radost i nadu u prvu Crkvu, kršćanske žene – stare i mlade, udane i neudane, udovice i supruge kojima su muževi živi, Bogu posvećene redovnice i majke naših obitelji – unose vjerničku radost i nadu među nas katolike u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. One su svojim obiteljima bitno pridonijele da su u ratu preživjele na okupu, a iza rata pomažu o podnošenju zajedničke oskudice koja pogađa ne samo nas Hrvate nego i druge naše sugrađane. Posebno cijenim i blagoslivljam žene koje se sa svojim obiteljima vraćaju na njihova razorena ognjišta i u opustošene župe. Kad su bake, supruge i majke spremne na povratak u teškim uvjetima, spremni su i drugi u obitelji. A nije lagano ostaviti privremeni smještaj, makar i u tuđoj kući ili stanu, gdje uz tekuću vodu i struju postoje osnovni kućanski strojevi, te se preseliti u obnovljenu ali praznu kuću u bosanskom selu gdje nema vode, struje, telefona, blize trgovine i prijateljski raspoloženih susjeda.

Uskrsli Krist obećao je biti sa svojim vjernicima do svršetka svijeta (Mt 28,20). Molimo ga svi da nam podari što više hrabrih žena, punih vjerničke nade. Neka on, koji je smrću na križu osmislio ljudsku patnju i uskrsnućem od mrtvih najavio pobjedu dobra nad zlom, žene vjernice učini zadovoljnima u njihovu ženskom dostojanstvu i poslanju. Svojoj Majci bio je zahvalan za obiteljske usluge tijekom sazrijevanja u Nazaretu i suradničku podršku tijekom mesijanskog djelovanja. Svim drugim ženama svjedočio je da se ljubav Oca nebeskog, koji traži izgubljene sinove i kćeri, proteže i na njih te im iskazivao povjerenje i poštovanje. Neka iz svoje uskrsne, proslavljene egzistencije krijepi žene naše nadbiskupije i cijelog hrvatskog naroda da svjedočki žive i pridonose ono što kao žene mogu pridonositi.

***

Pišem ovo na svetkovinu sv. Josipa koji je ne samo pomagao Mariji u njezinoj kućnoj i majčinskoj zadaći nego od nje dobivao podršku i suradnju u zajedničkim pothvatima i teškoćama. Neka sv. Josip, skrbnik Svete obitelji i zaštitnik vjerničkih obitelji, zagovara i štiti naše obitelji, osobito majke i žene u njima.
U tom smislu želim sretan Uskrs svim vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama Nadbiskupije vrhbosanske. Sve od srca pozdravljam i zazivam obilje Božjeg blagoslova.

Sarajevo, na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2002.

Vinko kardinal Puljić
nadbiskup vrhbosanski