KAKVO JE STVARNO STANJE ODNOSA ISLAMA I KRŠĆANSTVA U EGIPTU?

Kršćani u Egiptu

Premda službene statistike nastoje broj kršćana svesti na minimum (prema popisu pučanstva iz g. 1986. kršćana bi bilo svega 3 milijuna i 300 tisuća) podaci mjesnih Crkava prikupljenih na temelju matice krštenih govore o bar 10 milijuna vjernika. Dio razlike u tim podacima duguje se i velikom broju “prikrivenih” kršćana, odnosno vjernika koji se, zbog društvenih pritisaka, izjašnjavaju kao muslimani. Tako je kršćana u “zemlji piramida” najvjerojatnije oko 6 milijuna odnosno 10% od 64 milijuna stanovnika Egipta. To znači da je svaki drugi istočni kršćanin egipatske narodnosti.
Područja s najvećim brojem kršćana smještena su u Gornjem Egiptu (južni dio zemlje), osobito u guvernerijama (muhafazati) Miniah, Assiut, Sohag i Qena gdje je postotak kršćana čak 35% kao i u predgrađima Kaira i Aleksandrije.
Uz Katoličke crkve sedam različitih obreda – koptskog, melkitskog, sirijskog, maronitskog, latinskog, kaldejskog i armenskog – okupljenih u katoličkim patrijarhatima i episkopatima, u zemlji postoje i tri pravoslavne Crkve: grkopravoslavnog, sirijskog i armenskog obreda te dvije protestantske: koptska i episkopalna.
Najbrojnija kršćanska zajednica Egipta je Koptska pravoslavna crkva koja broji čak 93% od ukupnog broja kršćana. Riječ “kopt” nastala je iskrivljavanjem grčkog izraza za Egipćane “Aiguptioi”. Tim su izrazom arapski osvajači nazivali autohtono pučanstvo, a danas se odnosi samo na vjernike kršćanske vjeroispovijesti.
Koptska crkva nastala je u doba kristoloških rasprava. Definiciju vjere Efeškog koncila iz g. 431. monofiziti su tumačili niječući postojanje dviju naravi u Kristu nakon utjelovljena. To je monofizitsko učenje bilo osuđeno na Koncilu u Kalcedonu god. 481. godine.
Od XI. stoljeća Aleksandrijski patrijarhat ima sjedište u Kairu. Danas je strukturiran u tridesetak episkopata, a poglavar mu je Shenouda III. Važnije zajednice koptskih kršćana u inozemstvu djeluju poglavito u Americi i Australiji.
Koptska katolička crkva jedna je od najmanjih katoličkih zajednica Istoka. Patrijarhat je službeno utemeljen g. 1895, no još od g. 1741. izmjenjuju se apostolski vikari za malobrojne tisuće kopta katolika. Danas Koptska katolička crkva ima oko 200.000 vjernika, a od g. 1986. poglavar joj je patrijarh Stephanos II. Ghattas. Crkva je podijeljena u sedam biskupija (5 u Gornjem i 2 u Donjem Egiptu) čemu treba pribrojiti i patrijarhalnu biskupiju (Kairo i Aleksandrija). Od g. 1959. postoji jedan redovnički red – Braća propovjednici sv. Marka, dominikanske karizme, i koptski ogranak franjevaštva.
Koptsko evangelička crkva ima između 100 i 200 tisuća vjernika. Nastala g. 1854. zahvaljujući djelovanju trojice američkih misionara, postala je samostalna g. 1957. Zauzeta je na odgojnim i zdravstvenim područjima.
U Egiptu djeluju još i latinska, grkopravoslavna, grkokatolička, maronitska i armenska crkva od kojih svaka broji tek nekoliko tisuća vjernika.

Islam u Egiptu

Uz pomoć države Islam je u Egiptu u snažnom porastu. Od 1991. i 1999. izdvajanja iz proračuna za Ministarstvo za vjerska dobra porasla su s 37 na 610 milijuna egipatskih sterlinga, broj imama sa 4.419 na 27.762, džamija s 5.600 na 29.701. a skupina za proučavanje Kurana s 350 na 2.582. Zahvaljujući tome porastu i gospodarskoj potpori vlade Vrhovno islamsko vijeće (s proračunom od 9 milijuna egipatskih sterlinga) uspjelo je tiskati 50.000 primjeraka Kurana na njemačkom, engleskom, francuskom i ruskom jeziku.
Prema neslužbenim podacima u cijeloj zemlji ima 170.000 džamija. Pri tome treba spomenuti kako se u 82% slučajeva radi o “privatnim” obrednim mjestima. Mnogi Egipćani naime otvaraju džamije u svojoj kući kako bi na taj način ishodili smanjenje poreza.
U Kairu se nalaze džamije koje se ubrajaju među najstarije, poput one Amr ibn al-Asa, osvojene g. 642. od Egipta i dovršene 711., te one Ibn Tulun koja je izgrađena 876.

Odnosi s državom

Egipatski ustav iz g. 1971. utvrđuje u svom drugom članu da je “Islam državna religija” i da “načela islamskog zakona sačinjavaju temeljni izvor zakonodavstva”. U Čl. 40 i 46 potom se utvrđuje da država jamči slobodu vjere i vjerske prakse i da su “svi građani jednaki pred zakonom… bez obzira na rasu, porijeklo, jezik, vjeroispovijest ili vjerovanje”.
No, u praksi to nije uvijek tako. Egipatski kršćani diskriminirani su na različitim područjima. U zemlji gdje je islam državna religija koptima je gotovo onemogućen pristup ključnim mjestima tako da je velika rijetkost da je neki visoki egipatski državni službenik koptske narodnosti a u vojsci koptski časnici rijetko mogu dobiti veći čin od kapetanskog. Počevši od pete godine osnovne škole svi profesori arapskog jezika (svetog jezika Kurana) moraju biti muslimani. To se stanje ne duguje toliko vladinoj politici koliko mentalitetu koji, premda nije neprijateljski raspoložen prema nemuslimanskom pučanstvu, nije u stanju da kršćane shvati kao jednake.
Koptska crkva žestoko se usprotivila odluci egipatskih vlasti o uvođenju islamskih zakona u zemlji poput odsijecanja ruku za krađu ili smrtne kazne za odmetništvo od islama. Kršćani osobito nailaze na različite poteškoće u izgradnji novih crkava. Naime da bi se dobilo posebno ovlaštenje od samog egipatskog predsjednika potrebno je ispuniti deset uvjeta. Jedan od njih je da u blizini nema džamije. Uz to, dugu birokratsku proceduru zloupotrebljavaju fundamentalističke skupine koje u međuvremenu postave temelje za gradnju džamije upravo na području određenom za gradnju nove crkve prisiljavajući Crkve da pribjegnu riziku i započnu gradnju crkve bez ovlaštenja. U posljednje vrijeme, u prigodi Jubileja, čini se da je Vlada u Kairu ipak odobrila obnovu nekoliko samostana i crkava bez posebnih birokratskih zapreka.
Međuvjerski dijalog između kršćana i muslimana u toj je zemlji u svojim prvim počecima. Ipak ne nedostaju iskustva iz “baze”. Tako grkokatolička župa sv. Marije od Mira u Kairu predstavlja uporište muslimansko-kršćanskog dijaloga. Povremene susrete priređuje udruga Al-ikhaa ad-dini (vjersko bratstvo) koju sačinjavaju vjernici dviju religija. Susreti započinju molitvom u kojoj se od Gospodina traži da svaki član ostane vjeran svojoj vjeri.
Danas kopti daju veliki prinos oblikovanju slike zemlje koju na Zapadu nisu nikada zvali njezinim arapskim imenom, Misr, već onim njezinih kršćana, Egipat.

Nasilje protiv kršćana

U Egiptu je od g. 1992. došlo do ponovnog izbijanja terorističkih atentata integralističkih skupina. Ti su atentati obično upravljeni protiv državnih ustanove ili turista u cilju sprječavanja njihova dolaska u zemlju kojoj je turizam glavna privredna grana. Među najtežim atentatima dogodio se g. 1997. kada su islamski komandosi ubili 12 koptskih katolika u crkvi u Abu Qorgasu u pokrajini Minyai te sukobi koji su izbili početkom ove godine u pokrajini Sohag u kojima je poginulo dvadesetak osoba.
Da u pozadini tih napada stoji neprijateljstvo prema kršćanima svjedoči i činjenica da su fundamentalistički napadi koncentrirani u području Gornjeg Egipta (1.200 mrtvih od g. 1992.) u kojem živi najveći broj kršćana. Riječ je o ruralnom području gdje praktički vlada “običaj” da se sukobi rješavaju oružjem a ne pred sudom. Mnogi od sukoba koji su označeni kao “vjerski” prije predstavljaju plod drevnog načina poravnavanja računa te su mnogi sukobi prouzročeni svađama iz ekonomskih ili društvenih razloga među članovima dviju vjerskih zajednica u kojima dolazi do uzajamnog pljačkanja ili spaljivanja dućana.
Te pojedinačne sukobe zloupotrebljavaju integralisti kako bi izazvali razbuktavanje vjerskog nasilja. Ne može se zanijekati ni činjenica da određena zlostavljanja pogađaju obično kršćane. Prema Egipatskoj udruzi za ljudska oprava fundamentalisti iz Dairuta “zabranjuju kršćanima vršenje obreda” i pod prijetnjom uzimaju porez od trgovačkih poslova kopta “izlažući mučenjima one koji im se usprotive”. Stroga kontrola vlasti nad izvorima koji dolaze iz inozemstva prisiljavaju članove najpoznatije terorističke skupine Gamaa Islamiya na pljačkanje banaka i trgovina nakita, često u vlasništvu kopta, kako bi financirali svoj “sveti rat”. (sa)