Zagreb, (IKA) – Popodnevni dio drugog dana rada Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu otvorila je dr. Vedrana Spajić-Vrkaš sa Filozofskog fakulteta Svečilišta u Zagrebu predavanjem “Kamo idu suvremeni odgoj i obrazovanje?”

Istaknula je činjenicu kako o vrijednosnom sustavu ovisi koja ćemo znanja i vještine primjenjivati. U našemu školstvu još uvijek prevladavaju takozvana deskriptivna znanja, koja se sastoje u memoriranju određenoga gradiva koje se u kratkom vremenu zaboravi, jer nema aplikativne dimenzije, dok su aplikativna znanja, konkretna primjena znanja, koja je mnogo učinkovitija, premalo osviještena i potisnuta u drugi plan. Postoje imperativi za obrazovanje koji imaju četverostruku dimenziju: učiti znati, učiti djelovati, učiti živjeti zajedno (conditio sine qua non za pluralno društvo) te učiti biti (život u slobodi i dostojanstvu).

U zemljama razvijene demokracije jedan od temeljnih aspekata predstavlja investiranje u razvoj. U posljednje se doba došlo do velikih promjena u pristupu obrazovnim politikama, pri čemu ministarstva sve više gube na važnosti, jer je bolonjski proces, koji je upravo u tijeku, obrazovnom aspektu prilazi na mnogo široj razini. Dolazi do zamjene linearnog planiranja sveobuhvatnim planiranjem. Razvijaju se politike koje ciljaju unapređivanju okoliša za učenje kao i sustavi potpore obrazovanju. Uz curriculum, metodu i plan nastavnog rada veliki se naglasak stavlja na izobrazbu onih koji će poučavati te primjeni najnovijih tehnoloških pomagala u nastavi.

U nastavku je dr. Spajić-Vrkaš govorila o mogućnosti postizanja globalnog konsenzusa koji djeluje na sustavu obrazovanja i to oko ideje, vizije i strategijskih područja, pri čemu se snažni naglasak stavlja na jednakosti svih ljudi. Kao preduvjet kvalitetnom sustavu obrazovanja istaknula je uspostavu stabilnoga demokratskog poretka.

Što se tiče strategijskog područja istaknula je kako je to na prvome mjestu politika, jer je politika, htjeli mi to ili ne, glavni instrument svih promjena. Tu su zatim zakoni, gospodarstvo, znanost, tehnologija, kultura, obrazovanje, informiranje te društveni odnosi. Među globalne prioritete uvrstila je opću dobrobit, održivi razvoj te mir i sigurnost.

Što se tiče Europske unije ona istaknula je kako se velika pozornost posvećuje razvoju ljudskog kapitala kako bi se osigurala konkurentnost Europe na svjetskoj razini te kohezionim elementima. Naime, budući da među europskim narodima postoje velike povijesne, sociološke i ine razlike, kroz obrazovanje se nastoji pronaći model povezivanja, odnosno kako je rekla “psihološki lijepak”. Usto, danas je nužno cjeloživotno, permanentno obrazovanje, potrebno je stalno, kontinuirano učiti.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava, a jedno od pitanja odnosilo se na mjesto Crkve u najnovijim trendovima razvoja obrazovnog sustava. Dr. Spajić-Vrkaš smatra da Crkva u uvjetima potpunog obezvrjeđivanja ljudskog dostojanstva ima vrlo važnu zadaću te kako je pitanje duhovnosti zapravo pitanje cjelovitosti bića. Crkva, rekla je, ima mandat upozoriti, savjetovati i kreirati alternativu pomahnitaloj nečovječnoj globalizaciji.

S. Valentina Mandarić upitala je u kojem se pravcu razvija hrvatsko obrazovanje. Predavačica je rekla da se o strategiji razvoja hrvatskoga obrazovanja ne može uopće govoriti. Kod nas nema dijaloga, sve se bazira na podobnosti, a uz to postoje i, kako je rekla, “dežurni kočničari”, koji priječe svaki razvoj i napredak na tome području. Nužno je, međutim, iskoristiti komparativne prednosti, a to su u prvom redu ljudski resursi, jer Hrvatska kao malo koja zemlja ima iznimno velikih broj darovitih, stručnih i sposobnih pojedinaca. U Hrvatskoj, rekla je, ne postoji jasna vizija, odnosno postoji više vizija koje se međusobno suprotstavljaju, a to koči svaki napredak i dijalog.

Dr. Ivan Štengl govorio je o trendovima suvremene psihologije. Posebni naglasak stavio je na odnos pastoralnog rada i psihologije te je istaknuo kako taj odnos može i jednom i drugom području pružiti mnogostruke koristi. Psihologija može pastoralu pružiti modele razumijevanja psihološke zbilje dok pastoral psihologiji otvara dimenzije religioznosti.

Psihologija je, rekao je u nastavku dr. Štengl, svjesna novih otkrića i stupa u interaktivni odnos s njima što dovodi do plodne interdisciplinarnosti. Koncept pastorala u novije vrijeme vodi dosta računa o toj psihološkoj dimenziji tako da jedan važni međunarodni projekt, rad pastoralnih djelatnika, u prvi plan stavlja odraslu osobu, ozračju u kojem se rađa vjera te je naglasak stavljen na interpersonalni i društveni okvir vjere.

Sprega pastorala i psihologije pomaže također razotkriti devijantne oblike religioznosti kao što su neke neuroze poput opsesivno-kompulzivnog stanja u kojem se ritualizira stvarnost u što je i religioznost upletena na devijantan način. Stoga pastoralni djelatnik u takvim slučajevima dužan tu osobu najprije uputiti psihologu odnosno psihijatru jer to spada na njegovo područje. To nisu, naime, fenomeni religioznog već psihološkog karaktera, koji nemaju ništa zajedničkog s vjerom.

Predavač se također usprotivio upotrebi izraza psihologija religije, istaknuvši kako se dogma ne može psihologizirati, već je potrebno govoriti o psihologiji religioznog osjećaja.