Lepoglava, (IKA) – U organizaciji Varaždinske biskupije i župe Lepoglava u Lepoglavi je u petak 5. prosinca započeo znanstveni skup “Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće”. Skup je organiziran u povodu 10. obljetnice beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, 57. obljetnice njegova prelaska iz zatvora Lepoglava u kućni pritvor Krašić, te u povodu 70. obljetnice Euharistijskog kongresa u Varaždinu koji je Stepinac vodio.
Otvarajući znanstveni skup, domaćin varaždinski biskup Josip Mrzljak izrazio je radost održavanja skupa u povodu važnih obljetnica koje se navršavaju ove godine, a posebice je istaknuo kako se baš danas navršava 57 godina prebacivanja iz zatvora u Lepoglavi u kućni pritvor u Krašić. Biskup je na tu obljetnicu ukazao i isječkom intervjua Frana Barbierija objavljenog u Vjesniku, koji je nazočio uručenju pisma o otpustu iz zatvora.
Izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića postulator kauze bl. Alojzija Stepinca dr. Juraj Batelja u pozdravu je istaknuo kako su Stepinčevi dani u Lepoglavi bili doista znakoviti, a izašao je uspravno s pouzdanjem u Boga u skladu sa svojim biskupskim geslom “U Tebe se Gospodine uzdam”.
Sudionicima skupa obratio se i jedan od inicijatora i pisac Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu što ju je donio Hrvatski sabor 14. veljače 1992., potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Govoreći o pravnom gledanju i značenju Deklaracije, Šeks je podsjetio kako je taj čin značio ispravljanje nepravde, poniženja hrvatskog naroda i nevinog čovjeka. Današnji skup treba ne samo podsjetiti kako je to bio montirani proces, već i upozoriti na krivotvorine i falsifikatore povijesti koji ponovno žele dokazati i ukazati da su odluke i presude komunističkog režima bile zakonite, te da nije bila riječ o protunarodnom režimu.

Prvo izlaganje u bloku “Analiza montiranog sudskog procesa Alojziju Stepincu” održao je predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske dr. Željko Horvatić. Govoreći o temi “Kaznenopravna neodrživost presude protiv Alojzija Stepinca”, istaknuo je kako podrobna analiza presude kao doprinos utvrđivanju istine o kaznenom progonu Alojzija Stepinca opravdava tvrdnje da je ona s kaznenopravnog stajališta samo formalno uobličena kao presuda, a da je ona sadržajno samo laički literarno dosta nemušti uradak s ciljem političkog, a nikako kaznenopravnog opravdanja proglašenja krivim i primjene kaznene represije prema nevinoj osobi. Izreka presude u dijelu o krivnji ne temelji se na provedenim dokazima, pa je i izrečena kazna u suprotnosti s načelom da se samo osobi koja je kriva za kazneno djelo koje je predmet optužbe može izreći kaznenopravna sankcija. Obrazloženje tako oblikovane izreke ne udovoljava ni minimalne zahtjeve uvjerljivosti, u suprotnosti je s izvedenim dokazima i ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog kaznenog prava.

“Mogućnosti obrane nadbiskupa Alojzija Stepinca” predstavio je odvjetnik Josip Kustić, koji je izlaganje pripremio zajedno s Anđelkom Jureškom. Kustić je istaknuo, kako je na početku optužnice s prividno pravnim utemeljenjem, stavljena preambula sa striktnom uputom sudu da mora osuditi nadbiskupa Stepinca. Stoga obrana nije ni mogla pobijanjem optužnice ostvariti uspjeh u postupku na način da ishodi oslobađajuću presudu. No, Kustić podsjeća kako je obrana jasno ukazala na moralnu veličinu nadbiskupa Stepinca, mučenika za ljudska prava protiv sviju totalitarizama. Svojim držanjem dr. Politeo može i danas odvjetnicima biti uzor neustrašivosti i kako se treba zalagati za ljudsko dostojanstvo. Na kraju se Kustić kratko osvrnuo na pitanje “što se može danas učiniti”. Promisliti o obnavljanju procesa, kako bi nepravednu presudu stavili izvan snage, poštujući pritom zakonske i ustavne mogućnosti, kao i dokumente međunarodnog prava koji osuđuju komunističke zločine. Međutim, kako je riječ o izuzetno osjetljivom pravnom, crkvenom, pa i vjerskom području, odluku o tome treba razmisliti i potom odlučiti tko će pokrenuti i podnijeti zahtjev za obnovu postupka, zaključio je Kustić.

U izlaganju “Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi” pravnik Tomislav Jonjić istaknuo je kako je Stepinac unaprijed bio neprijatelj, jer je bio katolički Hrvat i vjeran Svetoj Stolici. S obzirom na ugled i značenje Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, svi su režimi nastojali instrumentalizirati crkvene ljude – pa tako i zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca – za svoje ciljeve. Kako se položaj nove vlasti u proljeće 1945., a osobito nakon sloma NDH učvršćivao, tako se zaoštravao njezin odnos prema Katoličkoj Crkvi. Kako se nije uspjelo u namjeri odvajanja hrvatskoga katolištva od Svete Stolice, započinje intenzivna medijska kampanja kojoj je cilj Crkvu kompromitirati da bi se, kratkoročno, smanjio njezin utjecaj radi postizanja prevlasti u društvu, a dugoročno, kako bi se religiju uopće, a Katoličku Crkvu napose, uništilo. Posebno pogodan instrument u sotonizaciji Crkve i samoga nadbiskupa Stepinca bio je križarski pokret. On je spontano nastao u proljeće 1945., a režim se pokušava, nerijetko i uspijeva, infiltrirati u križarske redove, te na taj način provocira brojna uhićenja i suđenja. Vrlo često te se skupine povezuju sa svećenicima, redovnicama i sl. Taj je “recept” primijenjen i u slučaju nadbiskupa Stepinca. Sve te slučajeve prati silna medijska kampanja (novinski članci, emisije na radiju, crteži, karikature i sl.) s opisanim ciljem.

Smrću kardinala Alojzija Stepinca nije prestao i obračun komunističkoga režima u Jugoslaviji s njim, istaknuo je na početku svog izlaganja dr. Miroslav Akmadža. Podsjetio je na izjave ondašnjih političara, koji se nisu ustezali isticati, kako je bilo slučajeva da su ljudi nepravedno osuđeni u interesu države sjedili u zatvoru i umirali, ili pak mnogo puta citiranu rečenicu Jakova Blaževića koji je isticao kako procesa protiv Stepinca ne bi bilo da je on bio malo elastičniji. Kad su Stepinca nevinoga osudili i zatvorili vlast je bila svjesna da nije uspjela uništiti njegov ugled u hrvatskom narodu i nekomunističkom dijelu svijeta. Boravak u zatvoru bio je težak teret Stepincu, ali i težak teret komunističkom režimu čija je, ionako ružna slika u demokratskom svijetu, postala još ružnija. Po premještaju u Krašić, vlast je strepila da bi Stepinac nakon isteka kazne mogao preuzeti vodstvo Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Stoga su najavljivali poduzimanje svih mogućih mjera da se to ne dogodi. NO, ni smrću nije prestao njegov obračun s njim, smetalo im je posjet grobu, i hrvatsko znakovlje, a posebno su se bojali beatifikacije. Sustavno su vršili pritiske na biskupe i svećenstvo, pa i na samu Svetu Stolicu, da se prestane slaviti kardinala Stepinca, kojega su nazivali ratnim zločincem. Međutim, svi ti pritisci, sve mjere i analize, ne samo da nisu uspjele izbrisati kardinala Stepinca iz sjećanja naroda, nego ga nisu uspjele izbrisati ni iz sjećanja njegovih progonitelja, koje ih prati sve do dana današnjega, zaključio je Akmadža.