Zagreb, (IKA) – Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je na Cvjetnicu – Nedjelju Muke Gospodnje 9. travnja pobožnost Križnog puta na Ksaveru. Osvrnuvši se na Matejev izvještaj muke Isusove u kojemu također piše “A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku”, kardinal je u nagovoru upozorio na tu bešćutnost, jer „dok je Isus, sin jedinac Boga Oca, prije nešto više od dva tisućljeća umirao na križu, vojnici su se bezbrižno igrali, kockali su za odjeću čovjeka koji je podnosio agoniju umiranja”.
Taj prizor, prokometirao je kardinal, „snažno govori o postupanju svijeta čija se logika nažalost nije promijenila do dana današnjega: dok traje borba dobra i zla, dok se toliki bore za golo preživljavanje, pojedinci se igraju! Kocka, igre na sreću ostale su tako do danas svojevrsni simbol odvraćanja pogleda od onoga bitnoga, od dobra, od ljubavi za koju smo stvoreni; od nastojanja da se pošteno radi. To se čini tako da se čovjeka najprije navuče u naoko bezazlenu igru, da bi se nakon nekog vremena njime potpuno ovladalo, do te mjere da se samo tome nada i vjeruje u tobožnji sretan ishod”. „Kockanje je, usuđujem se reći, duboka rana koja tiho i podmuklo razara duh i savjest brojnih ljudi te rastače obiteljsko zajedništvo, vodi k otuđenju mnogih, a nesagledive posljedice samo jednoga jedinoga kockara trpi čak i više naraštaja”, upozorio je kardinal.
„Kockanje se u javnosti često želi prikazati kao simbol sreće, dobitka, lagode i uspjeha bez truda, unatoč činjenici da je, nakon što se podvuče crta, broj onih koji su do životne sreće došli kockanjem više nego zanemariv. Dragi vjernici, kocka od ljudi koji su povjerovali u njezinu moć najčešće u konačnici čini gubitnike. Oni koji robuju kockanju, oni kojima kockanje, igre na sreću, lutrija, kladionice postaju ovisnost, uvijek gube. Gube sebe jer su tome dali svoje vrijeme, osjećaje i svoje dostojanstvo; gube i obitelji, jer su tome podredili svetinju obiteljskoga zajedništva koje su olako prokockali uvlačeći u nju laži, lakomost, pohlepu i druga zastranjenja; gube i prijatelje, jer su zbog te ovisnosti izigrali njihovo povjerenje, nerijetko se zaduživši kod njih te tako ugrozili i njihovu egzistenciju; gube i društveni položaj jer mnogi su ostali i bez posla i bez poštovanja; gube u svemu tome i vjeru, jer se pouzdaju u varljivu sreću umjesto u Boga kao izvor nepresušne nade; te, u konačnici, gube budućnost dostojnu čovjeka. Tako se kockanje često promeće u igru na nesreću, a ne u igru na sreću”, upozorio je zagrebački nadbiskup.
Komentirajući da ipak netko u svemu tome dobiva, kardinal je rekao da postoje oni o kojima se vrlo malo zna, čiji je identitet često obavijen velom tajne i prikriven, dok se okrutno bogate na tuđoj nesreći. Oni će, zatvarajući oči pred onima koji su upropašteni, reći da ne rade ništa protuzakonito, rekao je kardinal, upozorivši da nikoga, ni pojedince, ni ikoji sustav koji profitira tako da druge upropaštava, ne može opravdati to što se hvale da sredstva ponekad doniraju i u dobrotvorne svrhe.
Kardinal je potaknuo i pojedince i obitelji koji se suočavaju s tim problemom da se ne predaju ni pred kojim izazovom. „Ne bojmo se suočiti sa stvarnošću i ne prestanimo vjerovati u Božju pomoć uvijek, pa i onda kada se sve prokocka i kad naizgled nema izlaza. Kada čovjeka zarobe kockarnica, kladionica i slične igre na sreću, on u konačnici ostaje otuđen, sam i napušten. Čovjeku koji upadne u takvo ropstvo najviše može pomoći zajedništvo, blizina obitelji, rodbine i prijatelja. To je prva pomoć koja čovjeka može potaknuti da traži liječenje i izlazak iz situacije u koju je upao”, poručio je zagrebački nadbiskup.
Istaknuo je i kako ne čudi da mnogi danas, kad dođu do ruba, nalaze spas u različitim terapijskim zajednicama od kojih posebno neumorno pomažu one izrasle iz krila Katoličke Crkve. To nam govori da zajedništvo u vjeri postaje lijek, blagotvorni eliksir koji čovjeka ozdravlja od svake samodostatnosti; istinsko zajedništvo s Bogom i ljudima podiže čovjeka iz svakog pada, istaknuo je kardinal Bozanić.