Kardinal Bozanić predvodio križni put na zagrebačkom Ksaveru

Dragi vjernici, dragi Zagrepčani!

I ove Cvjetnice smo se već tradicionalno uspinjali ksaverskom kalvarijom do vrhunca, do križa Gospodinova. I evo nas pod križem koji nas podsjeća na najstrašnije umiranje, ali umiranje koje je u Kristovom uskrsnuću obasjalo sve ljude svih vremena. U vama nazočnima gledam Crkvu zagrebačku, koja hoda putem muke u iščekivanju uskrsnuća.
Odajem priznanje vama koji ste svojim sudjelovanjem na ovom križnom putu kao i onima koji su na križnim putovima naše Nadbiskupije i Domovine kroz korizmu i ovom pobožnošću svjedočili svoju kršćansku vjernost. Odajem priznanje starijima koji su na taj način crpili snagu svome umornom koraku, onima u snazi koji ne zaboravljaju potrebu oslonca u Bogu te na osobit način našoj mladeži koja u Isusu prepoznaje onoga koji daje smisao njihovom životu.
Pobožnost križnog puta snažno nas povezuje sa stvarnošću svijeta u kojem živimo. Toliko je trpljenja u ovome svijetu koja proizvode tamu u pojedincima, ljudima i čitavim narodima. Toliko je zavjesa koje zastiru pogled prema Bogu i prema čovjeku, ali Križ Kristov stoji kao siguran oslonac nade i predanja u volju Očevu.
Križ je u vjerničkom hodu nezaobilazna dimenzija. U tom smislu papa Ivan Pavao II. ističe: «Iz paradoksa Križa izvire odgovor na naša najuznemirujuća pitanja. Krist trpi za nas: On uzima na se patnju svih i otkupljuje ju. Krist trpi s nama, dajući nam mogućnost da s njime podijelimo svoje patnje. Sjedinjena s Kristovom, ljudska patnja postaje sredstvo spasenja. Eto zašto vjernik može skupa sa sv. Pavlom reći: ´Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu´ (Kol 1,24). Bol, vjerom prihvaćena, postaje vrata koja vode u otajstvo Gospodinova otkupljujućeg trpljenja. To je trpljenje koje više ne oduzima mir i radost, jer je prosvijetljeno sjajem uskrsnuća» (Iz poruke za XII. Svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2004., br. 4-5).
Zaista ne možemo ostati ravnodušni gledajući bol našega Otkupitelja. No možemo li nezainteresirano promatrati patnje koje čovjek zadaje čovjeku? Cjelokupno čovječanstvo trebalo bi se zamisliti nad nedužno prolivenom krvlju u posljednjem stoljeću i onom što je obilježava početak novoga. Kako opravdati trpljenja majki koje ne znaju za sudbinu svoje djece stradale i nestale u ratovima? Kako razumjeti okrutnost kojom ljudi svakodnevno nepravdama i nasiljem ranjavaju jedni druge?
Ljudsko trpljenje nalazi svoj najdublji smisao i značenje u Otkupiteljevoj smrti i uskrsnuću, jer prigrlivši našu ljudsku narav, Krist se ponizio postavši «grijehom za nas» (usp. 2 Kor 5,21). Molimo ga da ukloni sve kamene koji sputavaju našu osjetljivost za druge, neka raskine zavjese što zasjenjuju pogled k Bogu i čovjeku te da postanemo njegovi istinski učenici.
I u stanju potpune napuštenosti na križu, Krist moli za svoje neprijatelje i one koji ga raspinju. Svojom ljubavlju obuhvaća naraštaje kroz vjekove povjeravajući nas u sv. Ivanu majčinskoj skrbi svoje Majke. S Marijom smo i mi danas molili i pratili njezinog i našega Isusa na kalvarijskom putu tražeći pomoć i zaštitu svima ožalošćenima, svima kojima je potreban oslonac.
Ljudski hod na zemlji neprestano je izvrgnut opasnostima. Moleći ovaj križni put imao sam u mislima i molitvama hrvatske ceste i putove. Mislio sam na vozače koji svakim ulaskom u automobile riskiraju i svoj i tuđi život. Budući da Hrvatska među europskim zemljama zauzima visoko mjesto po broju prometnih nesreća na cestama, smrt na našim prometnicama poziva pojedince i čitavo društvo na zajedničko odgovorno zauzimanje.
Pozivam one koji upravljaju vozilima da odgovornim i razboritim ponašanjem pridonesu sigurnosti putnika i smanjenju broja nesreća koje nažalost, unatoč svim mjerama, iz godine u godinu rastu. Pokažimo i u tome svoju kršćansku svijest i odgovornost. Brojke koje su zaprepašćujuće trebale bi pobuditi odgovornost ne samo mjerodavnih za promet, već i svakog građanina koji voli svoj život i odgovorno se odnosi prema drugima.
Prošle 2003. godine u prometnim nesrećama u Hrvatskoj je smrtno stradala 701 osoba, a veliki broj, njih 4.878 teško ozlijeđenih, cijelog će života nositi posljedice s mogućom potpunom ili djelomičnom invalidnošću. A kad se tome doda još brojka od 21.275 lakše ozlijeđenih onda ne treba daljnjih upozorenja o pogubnosti, koja alarmantno poziva na budnost i odgovornost. I ove godine, samo u prva dva mjeseca, na našim je cestama 73 ljudi izgubilo život, dok ih je njih 546 teško, a 2.780 lakše ozlijeđenih.
Samo prozivati i pozivati na odgovornost ništa ne koristi. Potrebno je mijenjati mentalitet, odgajati za odgovornost počevši od djece, te pješaka i onih za volanom do institucija, osobito naše policije, koje mogu potrebnim mjerama i informacijama poboljšati sadašnje teško stanje.
Mnogi mladi ljudi stradavaju u prometnim nesrećama. I pitamo se, kamo to smjera obiteljski i društveni odgoj? Vodi li naše društvo dostatnu brigu o mladeži koja nakon neobuzdanih noćnih zabava često završava u jutarnjim satima u vrtlogu prometnih nesreća? Uništavajući vlastite živote često, nažalost, postaju prijetnja i drugima.
Ovisnosti o alkoholu i drogama česti su uzroci smrti na našim cestama. A svi smo za to odgovorni: društvo, obitelji i Crkva. Dakako i Crkva, jer u njoj smo po krštenju pridruženi tajni otkupljenja, te zajedno s Kristom postali dionicima njegova križnog puta i njegove pobjede, a time i suodgovorni jedni za druge. Možemo li biti ravnodušni gledajući Isusa koji pod silinom težinom križa gubi snagu, posrće i pada u našoj braći i sestrama koji tražeći smisao posižu za lažnim izvorima radosti. Koje im vrijednosti mi pružamo i smijemo li kao dionici ovoga povijesnog trenutka prati ruke, poput Pilata, od odgovornosti na koju smo svi pozvani?
Neka nam u tome, draga braćo i sestre, bude pomoć i zaštita nebeska Majka Marija koja je pratila svoga Sina od rođenja, pa do djetinje i mladenačke dobi, te ostala vjerna njegovom javnom djelovanju do podno Križa gdje je postala Majkom čovječanstva. Njoj izručimo naš hrvatski narod, osobito našu mladež te molimo da nas na svim našim putovima prati njezina pomoć i zaštita.