Zagreb, (IKA) – U povodu 10. obljetnice smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u četvrtak 10. prosinca u zagrebačkoj katedrali koncelebrirano euharistijsko slavlje u kojemu se molilo za domovinu Hrvatsku i pokojnoga predsjednika. U koncelebraciji su bili i vojni biskup Juraj Jezerinac, imenovani sisački biskup Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić i Ivan Šaško, kao i imenovani bjelovarsko-križevački biskup mons. Vjekoslav Huzjak, provincijali redovničkih zajednica, te osamdesetak svećenika iz Zagrebačke nadbiskupije. Na misi su uz mnogobrojne vjernike, nazočni bili predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić i predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor, kao i članovi obitelji Tuđman.
Na početku mise kardinal Bozanić istaknuo je kako je misno slavlje prigoda za zahvalu i molitvu za domovinu, spominjući se 10. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
“Danas, na desetu obljetnicu smrti predsjednika samostalne hrvatske države dr. Franje Tuđmana, u sabranosti i molitvi dublje promišljamo o svojoj nedavnoj povijesti. Osjećamo da se u njezinu predstavljanju programatski događaju iskrivljavanja i da se ne prestaju skladati melodije po notama onih koji misle da se istina može zaustaviti po diktatu novih silnika”, istaknuo je kardinal, te podsjetio na ponizno promatranje nama darovanog hoda u vremenu, a kršćanska odgovornost prema istini obvezuje da ne previdimo dobro. To je dio našega proročkoga poslanja danas. Možemo odvagivati pojedine postupke i odluke političke naravi u svjetlu vjere; možemo imati različita mišljenja o njima, ali ne smijemo zanijekati dobro, rekao je. Sjećamo se dobro, a neki bi nam htjeli izbrisati to sjećanje te se posebno trude u mlade usaditi neku novu simpatičnost slike govoreći o razdoblju komunizma u našoj Domovini. Da tomu nije tako dovoljno svjedoči spomen na vrijeme početka demokratskih promjena kada je istina iz šapta tamnica i straha komunističkog totalitarizma prelazila u javni govor. Dovoljno je sjetiti se drhtaja slobode nakon desetljeća tjeskobe. I u tome se ozračju ne može previdjeti pokojni predsjednik. Ne vrjednujući ga ovdje kao čovjeka u svim njegovim dimenzijama ljudskosti, obveza nam je podsjetiti na vrijednosti iz kojih je, njegovom velikom zaslugom, živjelo oduševljenje nakon sloma komunističkih okova. Čitati taj dio naše povijesti u svjetlu Božje riječi neće nas kao vjernike odvesti u površne povijesne prosudbe, nego do onoga na čemu se treba temeljiti radost ljudi koji žele dobro drugim ljudima i svome narodu, istaknuo je kardinal.

Podsjećajući na život predsjednika Tuđmana, kardinal je rekao kako je on u svome životopisu imao raznih stranica. Sve njih povjeravamo Bogu, duboko svjesni da je Bog jedini pravedni sudac ljudskoga srca. Ipak, na tim stranicama ostali su živjeti plodovi koji govore o pomacima, traženjima, propitivanju vlastitih uvjerenja i stavova. Dužni smo zaustaviti se posebno na onima na kojima nedvojbeno progovara žrtva i nesebičnost, zauzetost za istinu, ulaganje sebe i odricanje od svojih komotnosti za slobodu drugih. To je bilo prepoznato od hrvatskih ljudi u vremenu kada zgrada, izgrađena na komunističkim lažima, nije mogla opstati u starome obliku. Samo žrtva i nesebičnost vjerodostojno izgovara istinu. Pokojni predsjednik mogao je ostati u svome miru; mogao je – kako su to mnogi i učinili, među kojima i oni koji su mu postali najvećim neprijateljima – izdaleka promatrati što će se dogoditi, a zatim priključiti se komotnijemu putu. On je znao da se nalazi na mjestu s kojega se njegov glas može čuti daleko; bio je svjestan snage neistina i dimenzija zla koje je koristilo sredstva straha i nasilja. Mogao je prihvatiti lagodnost, ali je pred spoznajom istine odgovorio žrtvom, rekao je kardinal te podsjetio kako je to prvi važan oslonac koji vrijedi i danas: svatko tko želi biti prepoznat kao nositelj odgovornosti u društvu, mora biti prepoznat kao čovjek koji ulaže sebe, koji nema svojih interesa do te mjere da drugi pod njima trpe. Dovoljno je pitati se: radi čega čovjek želi biti nositelj odgovorne dužnosti u državi; je li u životu platio osobnom žrtvom svoja uvjerenja; je li ih zanijekao, brzo mijenjao pred prijetnjom gubitka svojih komocija, što je spreman uložiti za istinu i dobro drugoga. Bez obzira na slojevitost života dr. Franje Tuđmana, on je sebe uložio za slobodu drugoga čovjeka i pokazao iznimnu ljubav prema hrvatskomu narodu, ne niječući slobodu drugima.

Bilo je trenutaka sumnje u kojoj je malenost, sićušnost pred zemaljskim gospodarima dovodila do malodušja. Kada se činilo da nas ništa ne može izbaviti od potpunoga uništenja, postojali su ljudi koji su sačuvali glas proroka i Evanđelja te ponavljali: ne bojte se! Sjećam se riječi blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića koji je puno puta ponavljao da je pravo čudo što smo opstali. I politički i vojno i gospodarski, sve je govorilo protiv obrane prava naroda i pravednih težnji napaćenih ljudi za vlastitom državom, ali su neprijatelji bili odneseni vihorom koji su sijali. Predsjednik Tuđman nosio je u sebi tu dragocjenu klicu otklona od straha, primijetio je kardinal.
Nadalje, kardinal je istaknuo kako je pokojni predsjednik osjetio njegovu težinu, svjestan da ljudi starog totalitarnog i zločinačkog sustava mogu donijeti nove plodove samo duhovnim obratom. Međutim, to je iznimno teško, jer se otvorio prostor raznih zloporaba, do nemoralnog stjecanja materijalnih dobara. Te zloporabe nisu prezale da se na tuđoj žrtvi gradi još veća nepravda. Posljedice osjećamo do danas, jer se melodija komunističke ideologije nastavila svirati, ali drugim instrumentima.
Bez obzira na sve to, ili, bolje: baš zahvaljujući svemu tome, nosimo pouzdanje da se od uloženih vrijednosti može živjeti budućnost. Zato molimo za Domovinu i zahvaljujemo za svaku očitovanu žrtvu, kako stradalnika rata, s posebnom ljubavlju prema braniteljima-dragovoljcima koji su čista srca branili tuđe živote, tako i drugih ljudi: političara, svećenika, umjetnika, kulturnih djelatnika, medicinskoga osoblja, vojnika i policajaca, koji su uz nemale žrtve, uloženoga znanja i vremena, prenijeli nadu našemu vremenu. I danas, kada osjećamo da se taj polog žrtve s raznih strana želi razgraditi i da se dižu zidovi nove tjeskobe i straha, ostaje nam proročka zadaća i odgovornost. Nije svejedno tko i na koji način obnaša svoje dužnosti u narodu. Ako se obescijeni nesebičnost, ako se promiče neisplativost ulaganja svoga života u dobro drugih, nismo dostojni svojih predaka. Kao vjernici znamo da konačni sud ne daje povijest, nego Bog, gospodar naše povijesti i vječne sreće, onaj koji pustinju pretvara u cvjetnjak, a sušnu zemlju u izvore. Njega molimo milost za sve naše pokojne, zaključio je kardinal Bozanić. Misno slavlje pjevanjem je uveličao katedralni mješoviti zbor.

.