Zagreb, (IKA) – Zagrebački nadbiskup i veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu kardinal Josip Bozanić predvodio je u zagrebačkoj katedrali 1. srpnja misu zahvalnicu na kraju akademske godine 2003/04. za sve studente i profesore Sveučilišta u Zagrebu. Ističući da dok studenti u ovim danima na uvjerljiv način profesorima pokušavaju pokazati usvojena znanja i vještine, trud i nastojanja, a profesori ponekad radosno, a ponekad razočarano promatraju plodove rada i uspoređuju ih s početnim željama, kardinal je u homiliji istaknuo da ono što ih međusobno najistinskije veže jest molitva jednih za druge, jer je u njoj jamstvo da ni jedan ni drugi posao – onaj studentski ni onaj profesorski – nisu svrha samima sebi i da se njihova punina nalazi u Bogu. Kardinal je izrazio iskrenu radost što su dionici ovogodišnje mise zahvalnice i članovi Almae Matris Alumni Croatiae, bivši studentice i studenti Sveučilišta u Zagrebu koji nisu zaboravili put do svoga znanstvenog izvorišta i matice. “Baš taj naš sveučilišni dom u svome krilu nosi ne samo dio naše osobne povijesti, nego i dio smisla našega današnjega rada i zauzimanja. Članovi AMAC-a su svojim djelovanjem u raznim krajevima domovine i svijeta znak i nadahnuće, povezanost i istinska snaga hrvatskoga identiteta koji u susretu s drugim kulturama progovara vjerodostojnim i prepoznatljivim vrijednostima, spajajući univerzalni znanstveni jezik i posebnost hrvatskoga nacionalnog duha”, rekao je kardinal. Ističući kako su ovakva slavlja prigoda da se usvajaju svetopisamska nadahnuća i da ih se nastoji utkati u svoje živote, kardinal je spomenuo riječi apostola Pavla, vezane uz spoznaju i znanje. On, naime piše Korinćanima: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati. A ljubi li tko Boga, Bog ga poznaje”. Možda će netko primijetiti da je to neakademski izrijek i da je čak odviše obojen kritički prema znanosti, prokomentirao je kardinal, zapitavši pri tome trpi li uopće znanstvenost diptih znanja i ljubavi i tko to od znanstvenika, ulazeći u laboratorije, stvarajući projekte razmišlja o ljubavi? “Sv. Pavao u susretu ovih dviju nejednakih darova – znanja i ljubavi – progovara o bitnome. I dok bismo u zahvalnici za akademsku godinu očekivali hvalospjev znanju, pred nama je jedan ogranak hvalospjeva ljubavi. Apostol Pavao nije nipošto bio čovjek koji bi se borio protiv razuma i koji bi obescijenio mogućnost ljudske spoznaje. Štoviše, po mnogočemu se, na svoj način, osjećao obveznim prema njoj. U toj je obvezi usvojio uvid da – želi li se doći do istinske spoznaje – potrebna je sposobnost stvaranja odmaka. Naime, znamo da se samo tako može zahvatiti cjelina u kojoj i dijelovi imaju svoje mjesto. No, svetomu je Pavlu na srcu ležalo dublje pitanje: Postoji li znanje po svaku cijenu i je li to znanje? Gdje je odmak koji je nužan”, istaknuo je predvoditelj misnoga slavlja. Podsjećajući da je u kršćanskoj zajednici u Korintu u to doba, u zajednici kojoj je pisao poslanicu, vrijedio, rekli bismo danas, “postmodernistički slogan”: “Sve je dopušteno i sve je moguće spojiti!”, kardinal je upozorio da je to tada, baš kao i danas, za sobom povlačilo posljedice za život. Kardinal je napomenuo da su oni koji su raspravljali s Pavlom zahtijevali i promicali, rečeno današnjim rječnikom, apsolutnu slobodu misli i istraživanja te za tako nešto, gdje je znanje zasebna samodostatna veličina, kaže sveti Pavao da nadima i da je u konačnici besadržajno. Nije upitno, rekao je kardinal, da su spoznaja i znanje za svetoga Pavla jedan od ciljeva ljudskoga nastojanja, ali on svoje stanovište ne gradi na onome na čemu su ga gradili Korinćani, znanje se uči, a spoznaja ide dalje, određuje daljnji put, taj pak put ne započinje s nama, nego nas vodi na izvore, pokazujući nam da smo od Boga spoznati. Biti spoznat od Boga, pojasnio je kardinal, u biblijskome jeziku znači biti odavna, odvijeka od Boga ljubljen i imati neprocjenjivu vrijednost i prije negoli se razum približi zbilji svijeta, da bi do posljednjega razloga razotkrio otajstvo, odnos prema Bogu kao početak znanja ima svoje jedinstveno mjesto. U istraživanju je, bez imalo dvojbe, potreban odmak od predmeta istraživanja, ali protuteža se nalazi u ljubavi kojom nas Bog drži i daje usmjerenost našemu znanju, rekao je kardinal, prokomentiravši da drukčije rečeno: znanstvena spoznaja za svetoga Pavla može se događati samo unutar obzorja Božje spoznaje. Obraćajući se nazočnima na misi zahvalnici, kardinal je istaknuo da se prema kršćanskome poimanju, naše znanje i istraživanje nalaze unutar odgovornosti prema Bogu i čovjeku. “Kritičko mjerilo spoznajnoga poriva leži u tome da se vidi koliko je očuvana granica između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja. Rasprave o mogućnostima takozvanih znanosti života pokazuju da je smisleno snažno isticati perspektive toga dvostrukog odnosa. Smatrati ih neznanstvenima bilo bi pogrešno i kobno”, prokomentirao je. Ističući da je znanstvena spoznaja često dugotrajno i mukotrpno nastojanje koje ne poznaje kraj, uronjeno u mnoštvo susreta s novim poteškoćama, u pokušaju da se bolje zahvati i shvati zbilja, kardinal je upozorio da se u tome zahvaćanju želi i vladati, biti nadmoćan, podvrgnuti druge, koristeći spoznaju te je zaključio da, samo spajajući – poput svetoga Pavla – znanje i ljubav – znanost može biti odgovorna te tako i odgovor na ljudska pitanja. Bude li znanost sama sebi svrhom, izgubit će smisao, ukazao je. “Kršćanstvo zahtijeva kritičnost i vlastiti stav. I premda se čini neugodnim i premda će i to netko proglasiti staromodnim, kršćanstvo traži odmak, što je važan znanstveni postulat. U svojoj je distanci, odmaku, kršćanstvo blizu čovjeku, jer upućuje na Kristov križ. U njemu je i ludost i sablazan, ali i savršenstvo. Kršćansko savršenstvo na razini ljudskosti jest svijest o stvorenosti i o granici koja čovjeka ne ponižava, nego uzvisuje i daje dostojanstvo”, istaknuo je kardinal.