Eminencijo, predvodili ste proslavu 1050. obljetnice zaštite sv. Vlaha u Dubrovniku. Prije pedeset godina predvoditelj jubilarne 1000. obljetnice bio je kardinal Franjo Šeper, koji je tada bio perfekt Kongregacije za nauk vjere. Jeste li ga ikad imali prigodu susresti i jeste li možda upoznati s njegovim doprinosom općoj Crkvi?

– Da, susreo sam ga kad sam bio student u 70-im godinama prošlog stoljeća tijekom primanja koje je za njega bilo organizirano u crkvi Sv. Jeronima u Rimu. Bio je darovit teolog i vjerni sluga Crkve.

Kao kardinal imate mogućnost usko surađivati s papom Franjom. Što prepoznajete kao njegov najveći doprinos Crkvi našeg vremena? Što su, prema Vašem mišljenju, tri najvažnije stvari koje papu Franju čine dobrim papom?

– Sveti Otac je čovjek molitve i vjere u prisutnost uskrslog Gospodina u životu Crkve po njegovom Duhu. On je također pojedinac koji svojim izoštrenim opažanjem čita znakove vremena i nepokolebljiv je u svojem hrabrom izvršavanju Kristove volje kako je on razlučuje.

Dubrovačka biskupija nedavno je dobila novog biskupa, nekoliko drugih biskupija u Hrvatskoj u skoroj budućnosti bi također trebale dobiti nove biskupe. Koje su poželjne karakteristike jednog biskupa u kontekstu opće i lokalne Crkve?

– Sveti Otac jasan je u svojim obraćanjima u svezi tog pitanja. Kao nadzornik i svjedok uskrsnuća u svojoj ulozi nasljednika apostola, biskup je onaj koji pozorno pazi na djelo uskrsnulog Krista u Božjem narodu i djelotvoran je u pozivanju naroda kojem služi da krene na put vjere kao hodočasnik. To uvijek mora biti početna točka biskupske službe.

Ponekad se čini da mi kao Crkva ne stavljamo proporcionalno naglaske na sva socijalna pitanja, u kontekstu zaštite dostojanstva ljudskog života, pa nekad izgleda kao da smo u stanju vidjeti samo zlo pobačaja. Jesmo li kao Crkva, kao kršćani, s jednakim žarom i snagom predani zaštiti svih faza ljudskog života?

– Ljudski život mora biti zaštićen u svim svojim dionicama, a Crkva je prečesto glas koji brani samo pravo na život. Zato je važno postići jedinstvo u pro-life pokretu i ne dopustiti podjelu u isticanju važnosti jedne faze života nad drugom.

Jesmo li, kao Crkva, pretjerano usredotočeni na izvanjske izričaje vjere do te mjere da postajemo kamen spoticanja ljudima izvan Crkve koji traže Boga? Kako vidite aktualni sinodalni hod u kontekstu „ressourcementa“, povratka na početke, temelje i približavanje svih kršćana jednih drugima, kao i onima koji nisu kršćani?

– Vanjski izraz vjere je potreban jer mi smo sakramentalna Crkva. Vraćanjem na temelje našeg bogoslužja potpunije otkrivamo tu istinu i uvijek trebamo biti voljni upoznati puni opseg naše tradicije, a ne samo jedno razdoblje.

Katolička Crkva u Americi, kao i Crkve u drugim zemljama, ima svoje posebne probleme poput, primjerice, treba li uskratiti davanje pričesti američkim katoličkim političarima koji podržavaju pravo na abortus. Što Vi vidite kao najveću brigu Katoličke Crkve u Americi danas?

– Središnje pitanje za nas sada je kako ćemo svoju vjeru predati sljedećoj generaciji na održiv način za život Crkve. Mnogi katolici pitaju se hoće li biti posljednja katolička generacija u svojoj obitelji i moramo zastati nad tim pitanjem dok razmišljamo o svojim prioritetima.

Što su najbolje stvari u Crkvi u Americi, one koje najviše ohrabruju? Što Vas kao kardinala te Crkve čini posebno radosnim i ponosnim?

– Ohrabruje me činjenica da Drugi vatikanski koncil pušta svoje korijene u svakodnevnom životu katolika. Moramo još poraditi na tome da se Koncil sveobuhvatnije prihvati, ali jasno je da se ono što je počelo s Koncilom ne može više zaustaviti jer je to djelo Duha Svetoga i to je za mene veliki izvor ohrabrenja.

Vaša nadbiskupija objavljuje godišnje financijsko izvješće na svojim službenim stranicama. Je li to standard za sve biskupije u Vašoj zemlji?

– Da, to je standard za većinu naših biskupija.

Kako to konkretno utječe na povjerenje u Crkvu?

– Povjerenje počinje s transparentnošću. Božji narod mora znati s kojim sredstvima Crkva raspolaže ako očekujemo sudjelovanje i podršku.

Izgleda da, unatoč pretrpanom rasporedu, uvijek pronađete vremena za posjet Hrvatskoj. Što Vas vuče prema Crkvi u našoj maloj zemlji?

– Odgovorio sam na poziv koji sam mogao uključiti u svoj raspored. Putujem kada je to potrebno, ali uvijek stavljam svoje dužnosti nadbiskupa Chicaga na prvo mjesto.

Možete li, na kraju, podijeliti neke dojmove o katolicima u Hrvatskoj? Postoje li neke velike razlike ili sličnosti u usporedbi s katolicima u Vašoj nadbiskupiji?

– Crkva u Hrvatskoj je životna, ali i ponosna na svoju tradiciju. To, naravno, uključuje napetost, ali to je dobra napetost koja pomaže da se održava pozornost na vrijednostima koje su naslijeđene, ali i okrenutost prema budućnost. Razlike ili sličnosti, naravno, postoje jer postoje različite povijesti i kulture, ali možemo učiti jedni od drugih.