Kardinal Korec u razgovoru za "L'Osservatore Romano"

CRKVA U SLOVAČKOJ JE ŽIVA!

Progonili su ih, zatvarali, čak i ubijali. No, nisu uspjeli slomiti vjernost slovačkih katolika Petru – pilastru kako ga nazivaju. Svoju su vjernost Petrovu nasljedniku došli potvrditi nacionalnim hodočašćem na kojem ih je sudjelovalo čak 4.500. Prvi su put u povijesti mogli slobodno hodočastiti u Rim kako bi Svetu godinu slavili zajednički, bez problema s dobivanjem vize ili policijom. “Ne bismo mogli živjeti bez Petra. U godinama komunističkih progona Petar je uvijek bio naša nada. Volimo Petra kao same sebe. On je naša snaga. Volimo Petra i voljeli smo ga u osobi Pija XII., Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II.”, svjedoči kardinal Ján Korec u razgovoru što ga u povodu nacionalnog hodočašća slovačkih vjernika objavljuje poluslužbeni vatikanski dnevnik “L’Osservatore Romano” od srijede 16. veljače pod naslovom “Zatvarali su nas i ubijali, ali se nikada nismo odrekli Petra”. Dnevnik hodočašću slovačkih vjernika, u tijeku kojeg ih je Papa primio u audijenciju, posvećuje veliki prostor donoseći, uz spomenuti razgovor, Papin govor na audijenciji na slovačkom i talijanskom te pozdravne govore slovačkog predsjednika Rudolfa Schustera te predsjednika Slovačke biskupske konferencije biskupa Rudolfa Baláža.
Dnevnik kardinala Koreca predstavlja kao “jednog od junačkih svjedoka tzv. ‘Tihe Crkve, ‘Crkve katakombi'”. Kada je 24. kolovoza 1951. tajno zaređen za biskupa bio je najmlađi biskup na svijetu. Imao je 27 godina i bio je svećenik tek šest mjeseci. 6. veljače 1990. imenovan je biskupom Nitre – dakle nasljednik sv. Metoda – prve biskupije u srednjoistočnoj Europi. Kardinalsku čast javno mu je dodijelio Papa 28. srpnja 1991. Kardinal Korec upoznao je namještene sudske procese komunističkih vlasti i najstrože zatvore te preživio atentat komunističkih vlasti.
O hodočašću govori s dubokom ganutošću. “Glavni cilj našeg hodočašća je pomirenje s Bogom i među ljudima u društvu… Živimo jubilej deset godina nakon pada komunizma koji nam je donio četrdeset godina progona i bezbožne propagande. No, narod je cijelo to vrijeme ostao vjeran Crkvi, i po cijenu neizmjernih žrtava, pobjeđujući strahove i opasnosti. To pokazuje da je Crkva uistinu jedna, sveta, katolička i apostolska. Ona je živa zajednica, uvijek u zajedništvu s Kristom”, kaže kardinal te dodaje: “Osobito mi, biskupi, bili smo iznenađeni kada se prilikom popisa iz g. 1990. čak tri i pol od pet milijuna Slovaka izjasnilo kao katolici. Bilo je to doba kada smo izlazili iz komunističke diktature koja je provodila ateizaciju od dječjeg vrtića do sveučilišta, u kojoj su proganjani svećenici i laici koji su bili zauzeti u Crkvi, u kojoj su Crkvi oduzeta dobra i praktički ukinute i muške i ženske redovničke zajednice i redovi”.
Ne uspijeva sakriti suze prisjećajući se teških godina i tolike prolivene krvi: “Kolika su subraća ubijena preda mnom! Koliki su vjernici nepravedno osuđeni i lišeni svojih temeljnih prava! 25 godina sam radio u tvornici, ne govoreći nikome da sam biskup. U zatvoru sam bio 12 godina. Godina 1960. u istom zatvoru sa mnom je bilo 6 biskupa i bar 200 svećenika. Gotovo svi su pretrpjeli više od mene, a toliki su i ubijeni. Unatoč svemu Crkva u Slovačkoj je živa”.
Crkva u Slovačkoj je živjela u suvremenim katakombama, nastavio je kardinal. “Katakombe su uvijek bile sastavni dio života Crkve, od prvih stoljeća do naših dana. Sjedinjeni smo s prvim mučenicima, molimo isti Očenaš. Mijenjaju se samo načini progona. Vjerujem, možda zato što sam ih iskusio na vlastitoj koži, da su komunistički progoni bili najokrutniji. Pogani u prvim stoljećima zatvarali su kršćane i gotovo odmah ih okrutno ubijali. No, komunisti su radili još gore. Sjetimo se samo hrvatskog kardinala Stepinca ili mađarskog kardinala Mindszentyja: nakon zatvora to više nije bio on tako da ga nakon procesa ni majka nije mogla prepoznati. Lijekovi i elektrošokovi su ga uništili. Bile su to ‘profinjenije’ torture, vršene ‘znanstvenim metodama’. Prema kolikim se osobama ponašalo kao prema životinjama samo zbog toga što su bili kršćani!” “No”, snažno ističe kardinal Korec, “posljednja riječ uvijek pripada Bogu. Mogu nas zatvarati, mučiti, udarati, čak i ubijati ali na kraju ćemo mi pobijediti. Naša snaga nije osobna snaga već je snaga Božja i snaga Krista uskrslog”.
Crkva u Slovačkoj nije se dala obeshrabriti. Nastavila je svoje poslanje čim joj je to bilo moguće. Redovničke zajednice i redovi konačno su izašli iz tajnosti i danas bilježe porast zvanja. Isto vrijedi i za biskupijska sjemeništa. Samo u sjemeništu u Nitri ima 140 sjemeništaraca, a svake se godine zaredi 20 do 22 nova svećenika. “Nismo anđeli, imamo svoje ljudske slabosti. No, vidljivi su znaci svježine Crkve”, kaže kardinal Korec, dodajući kako je nakon pada komunizma Crkva u Slovačkoj odlučila posvetiti deset godina duhovnoj obnovi slovačkog naroda. Posljednje tri godine obnove živjela je s općom Crkvom kao vrijeme neposredne priprave za Veliki jubilej prema preporukama Svetog Oca.
Završavajući razgovor visoko diže ruke stisnutih šaka u zrak: “Moramo svi biti snažni da se ne zaniječe istina, ne smije se nikada uzmicati kada je u pitanju Kristova Crkva, kada se radi o obrani Petra”. (sa)