“Istina o Teološkom društvu ‘Kršćanska sadašnjost'” naslov je razgovora s umirovljenim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem, objavljenim u “Glasu Koncila” od 29. listopada. U razgovoru se kardinal osvrće na doba utemeljenja Teološkoga društva i izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjost”. Osnutak Teološkog društva Kršćanska sadašnjost u svibnju 1977. izazvalo je uznemirenost, sumnjičenje i protivljenje u dijelu crkvene javnosti, a Biskupska konferencija Jugoslavije je na svojem listopadskom zasjedanju te godine razmatrala postanak društva.
Kardinal je istaknuo kako “nije čudno što je došlo do određenih sumnja i protivljenja, jer je dotad djelovalo Staleško društvo katoličkih svećenika (CDM) koje je malo nakon završetka II. svjetskog rata bilo osnovano pod pritiskom komunističkih vlasti. To je društvo bilo okupilo razmjerno mali broj na razne načine ucijenjenih svećenika i osiguravalo im zdravstveno i umirovljeničko osiguranje, koje je u ono doba drugim svećenicima bilo onemogućeno, razne druge povlastice i nešto prihoda. Ali pravi je cilj bio svećenike odvojiti od biskupa i cijelu Katoličku crkvu u našoj zemlji malo-pomalo odvojiti od zajedništva sa Svetom Stolicom”.
U tom su se ozračju neki crkveni krugovi pobojali utemeljenja “Kršćanske sadašnjosti”, rekao kardinal, dodajući: “Istina je pak da je to bio sasvim drugačiji povijesni događaj. Za razliku od onih poslijeratnih godina kad je sva Crkva bila utjerana u šutnju, tada smo već imali uspješnu katoličku izdavačku kuću Centar Kršćanska sadašnjost. Ističem da je ta naša izdavačka kuća KS, koju je kao zagrebački nadbiskup osnovao kardinal Šeper i povjerio je ljudima u koje je s razlogom imao povjerenja, već bila odigrala važnu ulogu. Genijalnim razmišljanjem, osobito dr. Josipa Turčinovića i njegovom vještinom, KS se je rascvala u jako poduzeće s velikim značenjem ne samo za Hrvatsku nego i za druge zemlje pod komunističkom vlašću.
Postavilo se je pitanje kako tako snažna izdavačka djelatnost može uopće postojati i opstati u komunističkom sustavu, ne samo političkom, nego i ekonomskom”. Utemeljitelji KS-a dr. Josip Turčinović, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Tomislav Šagi-Bunić, željeli su spasiti poduzeće koje je bilo pritisnuto porezima, istaknuo je kardinal Kuharić. “A KS je već davala plodove koji nisu bili mali, a bili su vrlo važni ne samo za Hrvatsku nego, velim, i za cijeli komunistički Istok. Da KS nije ništa drugo učinila nego poslala stotine tisuća Biblija mladih prevedenih na češki, slovački, poljski, ruski, ukrajinski, albanski, pa i srpski – što je dočekivano u tim zemljama kao kruh s neba – već je mnogo uspjela. Dakle, gledajući ta dostignuća Kršćanske sadašnjosti u onim uvjetima, trebalo ju je pokušati spasiti. Trebalo je imati povjerenja u ljude. Za mene je osobno to bila tjeskoba, ne što bih se bojao da će oni stvoriti razdor u Crkvi, nego da će neki to novo društvo poistovjetiti s onim prorežimskim Staleškim društvom (CMD) i da će stoga svim srcem i društvom biti protiv. Ali, pokretači Teološkog društva nisu htjeli raditi mimo biskupa ni bez biskupa. Zato su došli u Zadar na biskupsku konferenciju”, rekao je kardinal. Ondašnji komunistički politički vrh, ustvrdio je voditelj razgovora don Živko Kustić – i sam sudionik svih tih zbivanja, osjećao se prevarenim jer su očekivali prorežimski svećenički pokret, a dobili su samo snažnu crkvenu izdavačku djelatnost, a ustvrđeno je i kako “nitko od crkvenih ljudi u komunističkim sustavima nije državu, odnosno vladajuću partiju, tako prevario kao Josip Turčinović”.
BKJ je na jesenskom zasjedanju 1977., saslušavši četvoricu članova uprave TDKS-a odobrila društvo “na pokus”, ne navodeći nikakav rok, a uz uvjet da ne povećava broj članova. “Poslije, kad sam vidio da to društvo kao takvo uopće ne djeluje nego je formalno pokriće izdavačke djelatnosti KS-a, morao sam priznati da rizik u koji su ušli ipak nema negativnih posljedica, osim što su neki u Crkvi i dalje podgrijavali neprihvaćanje društva, tvrdeći da je to obnovljeni CMD. Da je to bio CMD, bili bismo reagirali kao što je reagirao nadbiskup Stepinac”, istaknuo je umirovljeni zagrebački nadbiskup, pojašnjavajući kako je kasnija zabrana djelovanja TDKS-u izrečena na zasjedanju BKJ u Đakovu dijelom uzrokovana i neprihvatljivim izjavama u tisku vodstva Društva. A, protivljenje nekih biskupa protiv djelatnosti KS-a, kardinal je ocijenio dijelom njihovim lošim iskustvom sa CDM-om, a dijelom nepoznavanjem ljudi koji su vodili TDKS i njihovih namjera. Kardinal Kuharić je posvjedočio kako TDKS nije imao namjeru minirati Crkvu, nego je učiniti što prisutnijom i što djelatnijom u javnosti, dodajući: “Radili su dan i noć, do kraja su se žrtvovali. Kako su se onda neki koji ni prstom nisu maknuli u pastoralu mogli tako energično postaviti protiv tih ljudi?”. Nakon demokratskih promjena Društvo se jednostavno ugasilo, a ostala je izdavačka kuća. Na pitanje kad je prestala vrijediti odluka Svete Stolice da članovi TDKS-a ne smiju napredovati ni u kojoj crkvenoj službi, kardinal je odgovorio kako Sveta Stolica takve odluke ne opoziva nego ih prestaje primjenjivati. Kardinal je nadležnima dao statistike, podatke i rezultate o radu TDKS-a, što je djelovalo, rekavši: “Nakon svega se može reći da je ta izdavačka djelatnost iz Zagreba na svoj način prekinula šutnju Crkve iza željezne zavjese. Mislim da je to bio reflektor prema Istoku, što nije malo”, te dodavši kako su većina utemeljitelja KS-a i TDKS-a umrla od raka: “Tko zna nije li i taj rak bio posljedica silne tjeskobe. Sve su od sebe davali, a po svemu se pljuvalo”.
Na kraju razgovora za “Glas Koncila” kardinal Kuharić je zaključio: “Eto, sve je to prošlost, mnogi smo od toga trpjeli, neki podnijeli i osude i sumnjičenja, neki do smrti izgorjeli. Ostala su djela, rezultati te crkvene izdavačke djelatnosti kojoj nije bilo para u komunističkim zemljama. Pravedno je s tih ljudi skinuti ljagu, a to jedinstveno iskustvo istinito zabilježiti za povijest”. (ika-sv)