Kardinal Kuharić osvajao je svojom jednostavnošću, poniznošću, blagošću i mirom
Misa zadušnica na 7. obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića
Zagreb (IKA )
Kardinala Kuharića svi pamte kao čovjeka osobite finoće i blagosti u svim odnosima koje je ostvarivao s ljudima, djecom, mladima, s bolesnicima, s prognanicima. Uvijek je isijavao nekom osobitom vedrinom i dobrodušnošću, istaknuo biskup Košić
Zagreb, (IKA) – Kardinala Franju Kuharića svi pamte kao čovjeka osobite finoće i blagosti u svim odnosima koje je ostvarivao s ljudima, djecom, mladima, s bolesnicima, s prognanicima. Uvijek je isijavao nekom osobitom vedrinom i dobrodušnošću. Osvajao je svojom jednostavnošću, poniznošću, blagošću i svojim mirom, istaknuo je zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić, predvodeći misu zadušnicu na 7. obljetnicu smrti kardinala Kuharića 11. ožujka u zagrebačkoj katedrali zajedno s biskupom Ivanom Šaškom i četrdesetak svećenika. Osvrnuvši se na mnoge kardinalove susrete s vjernicima u tijeku Domovinskog rata, biskup Košić podsjetio je da su ga ljudi voljeli, da im je ulijevao povjerenje, da je bio čovjek kojemu se vjerovalo, kod kojega se tražilo objašnjenje, davanje smjerokaza, kad je bilo najteže.
Kao jednu od velikih značajki kardinala Kuharića, biskup Košić naveo je njegovo zauzimanje za slobodu i prava hrvatskog naroda i dostojanstvo svakog čovjeka. Pri tome je podsjetio na nezaboravne kardinalove riječi u Petrinji na Lovrenčevo 1991., pred sam napad i agresiju na te naše krajeve: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!” On je, prema biskupovim riječima, i u tom vremenu ostao Božji čovjek, dapače, bio je Božji prorok! “On se nije zauzimao tek za svoj narod, on je bio branitelj načela, pozivatelj na obranu dostojanstva svakog čovjeka, pa bilo kojega naroda on bio, i bilo koje vjere i pripadnosti bio. Smatrao je to svojom dužnošću. I zato smo mu danas zahvalni, što nam je u tom teškom vremenu pokazivao evanđeoski put”, zaključio je.
Biskup Košić podsjetio je i kako je kardinal Kuharić često stajao pred Bogom u molitvi, prinosio je Gospodinu žrtvu euharistije, vapio kad je njegov narod bio pritisnut komunističkim progonima protiv svega što je katoličko, kršćansko, vjersko. Spominjući kako je u doba komunizma kardinal Kuharić smatrao svojom dužnošću braniti istinu o kardinalu Stepincu, biskup Košić podsjetio je kako su nakon njegovih propovijedi na Stepinčevo bjesnjeli tadašnji političari i kako su bile pune novine optužbi i prijetnji protiv hrabrog natpastira koji se usuđivao jednostavno ali istinito iznositi veličinu osobe i značenje bl. Alojzija.
Govoreći kako je u kontekstu pritisaka od strane velikih – a kojih ne manjka ni nama u naše dane – kardinal Kuharić jednom rekao znamenitu rečenicu: “Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa!” biskup Košić zapitao je gdje su ti principi danas kad se “podanički mentalitet”, o kojem je protekle godine na Dan državnosti govorio kardinal Josip Bozanić, opet i opet vidi na djelu u prihvaćanju diktata ne na temelju vrijednosti (jer su ti česti zahtjevi utemeljeni na protuvrijednostima i bezvrijednostima) već samo na sili jačega! “Tu se prisjećam još jedne rečenice kardinala Kuharića koju je izrekao u tijeku Domovinskog rata, ali koja jednako vrijedi i u vrijeme mira. On je jasno rekao: “Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati”. Koje su to crte, koje označavaju zapravo granice ljudskosti, koje pokazuju ne samo naše samopoštovanje nego uopće znače i razdjelnicu između čovječnosti i nečovječnosti? Nije li to glas savjesti o kojem je tako rado govorio kardinal Kuharić”, prokomentirao je biskup.
Ističući da kardinal Franjo Kuharić nije bio čovjek od vanjskih nego od nutarnjih vrijednosti, biskup Košić podsjetio je da je stoga od dana njegove smrti do dana sprovoda nepregledno mnoštvo u tišini dolazilo u dugom redu, da bi obišli njegov odar i odali mu počast. Zato su se toliki upisali u knjige žalosti koje svjedoče tugu zbog njegova odlaska, ali i zahvalnost Bogu što nam je darovao takvoga pastira.