Milano, 5. 12. 2000. (IKA) – Milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini je na završetku tečaja za nevjernike u Milanu, u svojim razmišljanjima o ograničenom i neograničenom vremenu, govorio o kršćanskom poimanju vremena. Kršćanin je naravno okrenut budućnosti a orijentaciona točka mu je parusia, ali ne da bi obezvrijedio iskustvo svakodnevnice, nego naprotiv, dodao je kardinal Martini, da živi puninu vremena. Osoba danas donosi životne odluke i opredjeljenja izbor prema vlastitom shvaćanju vremena koje mu je na raspolaganju. Kardinal Martini je, kako prenosi Hrvatski program Radio Vatikana, naveo i svjedočanstvo nekoga suvremenog pustinjaka koji je izabrao udaljiti se od vremena. Kako bi se pobijedila napast ne imati nikada dovoljno vremena, ne ostaje drugo, piše pustinjak, nego postojanost i molitva. To je jedini način kako kršćanin može živjeti puni smisao vremena. Živi se prema vlastitom poimanju vremena, stoga, prema mišljenu kardinala Martinija, ako se smatra da uvijek nedostaje vremena, rađa se vrijeme nemira, otud dolazi natjecanje i življenje užitaka, vlasti i slave; ili postoji frustrirano vrijeme, kada osoba osjeća da joj vrijeme bježi iz ruku te stoga živi bez planova. Postoji nadalje koncepcija kloniranog vremena, kada ga se doživljava kao stalno vraćanje. Odgađaju se odluke i vjeruje se u reinkarnaciju. Postoji i raširena senzacija i vremena koje se zatvara, koje vodi zatvaranju vlastite budućnosti na biološkom području. Otud dolazi i misao o eutanaziji. U toj perspektivi, primijetio je na kraju predavanja milanski nadbiskup, od tog ograničavanja obzora rađa se i pravo na raspolaganje vlastitom egzistencijom te pravo da u određenim okolnostima olakšamo vlastitu smrt.