Nepokolebljiva vjera u providnost i sposobnost da se povjeri Bogu čak i u trenucima ekstremnih poteškoća omogućili su kardinalu Agostinu Casaroliju da bude izniman čovjek dijaloga, u povijesnom trenutku velikih geopolitičkih kontrapozicija i progona za Crkve u istočnoj Europi. Ističući te aspekte, kardinal državni tajnik Pietro Parolin podsjetio je na diplomatske i duhovne vrline jednog od svojih prethodnika, kardinala Agostina Casarolija, državnog tajnika od 1979. do 1990., u homiliji održanoj na misi slavljenoj u petak 9. lipnja u crkvi San Giovanni Battista u Castel San Giovanni. Povod je bila 25. obljetnica smrti nezaboravnog državnog tajnika u vrijeme pape svetog Ivana Pavla II.

Misa je slavljena u rodnom mjestu Agostina Casarolija, upravo u crkvi u kojoj je kao dijete primio početke vjere. Kardinal Parolin podsjetio je da je Casaroli tu, unatoč siromaštvu svoje obitelji, razvio snažnu i spokojnu vjeru, štoviše rekao je „da nada u pomoć Providnosti u njemu nikada nije bila iznevjerena“.

„Stalno povjerenje u Boga, gotovo djetinja prepuštenost Njegovoj volji – objasnio je Parolin – učinila je da se nikada nije povlačio pred naizgled nemogućim poteškoćama i problemima“. Državni tajnik je stoga Casarolijev lik usporedio s Tobijinim, o kojemu se govorilo u prvom čitanju liturgije, „podsjećajući nas na uspone i padove te ne uvijek lake peripetije njegova postojanja i kako Tobija, čak i pred situacijama opasnosti i ozbiljnog rizika, nikada nije gubio povjerenje u Boga, u čije se ruke nije prestajao neprestano prepuštati“.

Prema riječima kardinala Parolina, Casarolijeva je stoga „lijepa i optimistična priča, koja nas uči da nikada ne izgubimo vjeru u Božju Providnost“. „Usred svijeta kakav je sadašnji – dodao je kardinal – u kojemu često živimo kao da Bog ne postoji, suočavajući se s pričom o Tobiji pruža nam se prilika provjeriti je li naša vjera samo navika ili ima duboke korijene, pa i uz jake kušnje.“

Kardinal Parolin se zatim zadržao na velikoj diplomatskoj službi koju je obavljao Casaroli, u svijetu još uvijek podijeljenim „Željeznom zavjesom“. Istaknuo je „njegovo strpljivo i dragocjeno diplomatsko djelovanje koje je, prije svega u godinama suprotstavljanja Istoka i Zapada, imalo za cilj povratiti i najmanju nadu u opstanak i budućnost Crkvama potlačenim od komunističkih režima“.

Državni tajnik također je podsjetio da je Casaroli definiran kao „čovjek dijaloga“, ali „dugog i napornog dijaloga“, „kojeg su mnogi cijenili i potpomagali“ uključujući važne osobe u Kuriji, ali u isto vrijeme „suprotstavljen i kritiziran od strane drugih ličnosti jer ga pogrešno smatraju previše podložnim i nekim tko je tobože ustupao pred blokom predvođenim Sovjetskim Savezom“. Djelovanje je to koje je, ponovno je istaknuo Parolin, bilo potaknuto „velikom vjerom u poslanje Crkve, pozvane naviještati nadu Božjega kraljevstva siromašnima i bogatima, učenima i neukima, vjernicima i agnosticima. A zašto ne, čak i ateistima“.

Na kraju se državni tajnik osvrnuo na sposobnost kardinala Casarolija da ostane čak i jednostavan svećenik, „zaljubljen u svoju apostolsku službu koju je godinama, sve do svoje smrti, vršio s raznim generacijama mladih zatvorenika u rimskim zatvorima za maloljetnike“. „A za ove nesretne mlade ‘živote’ – rekao je Parolin – Casaroli je potrošio gotovo sav novac koji je posjedovao kako bi im osigurao odjeću i drugu neophodnu robu“.

U temelju kristalne vjere tadašnjeg državnog tajnika uvijek je bilo čvrsto uvjerenje da vjerovati, za svakog kršćanina, „znači povjeriti se Isusu Kristu, pravom Sinu Božjem, Mesiji i Spasitelju cijelog čovječanstva“. Referenca je to koja je „uvijek bila prisutna u njegovom diplomatskom djelovanju“. Na kraju je kardinal Parolin rekao da je Casaroli „uvijek gledao u beskrajne i još neotkrivene horizonte povijesti, nadajući se svojoj budućnosti široko zacrtanoj od Providnosti“.