Vatikan, (IKA) – Nakon Papina govora kojim su 8. listopada započeli radovi Biskupske sinode o novoj evangelizaciji, u Sinodskoj je dvorani riječ uzeo opunomoćeni predsjednik kardinal John Tong Hon, biskup Hong Konga, a potom glavni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović. Uslijedilo je takozvano “izlaganje prije rasprave”, koje je održao glavni izvjestitelj na sinodi, washingtonski nadbiskup kardinal Donald Wuerl, izvijestio je Radio Vatikan.
Biskup Hong Konga podsjetio je na strah od komunističkoga režima u kojemu su prije pripajanja grada Kini, 1997. godine, živjele brojne obitelji u biskupiji. Ali, upravo je ta kriza dovela do toga da su se brojni katolici koji nisu prakticirali svoju vjeru, ponovno približili Crkvi, kako bi u njoj pronašli duhovnu potporu. Tako je, primjerice, prošloga Uskrsa kršteno 3000 odraslih. Kardinal Hong Ton podsjetio je također na tri glavna načela evangelizacije: na zajedništvo s Bogom i s ljudima, a posebno sa siromašnima; zatim na služenje shvaćeno kao darivanje sebe; te nauk, odnosno osobni susret s Kristom “po kojemu postajemo Njegovi svjedoci”.
Nadbiskup Eterović ukratko je predstavio pripremni rad za 13. opću sinodu, a četvrtu koju je sazvao papa Benedikt XVI. tijekom osam godina papinstva. Pritom je istaknuo da je Sveti Otac izabrao temu nove evangelizacije u sklopu prijedloga koji su dali biskupi, a koji je obuhvaćao također župu kao zajednicu, te suvremene antropološke izazove. Vrlo je važan bio i kolegijalni duh biskupa u pripremi sinode, tako da je više od 90% partikularnih Crkvi svojim prijedlozima sudjelovalo u sastavljanju radnoga dokumenta. Slijedilo je “izlaganje prije rasprave” kardinala Wuerla koje je izgovorio na latinskom jeziku. Krenuvši od načela da ono što se objavljuje nije informacija o Bogu, nego sam Bog koji je postao čovjekom, kardinal je govorio o teškim okolnostima nove evangelizacije u suvremenom društvu, u kojemu, kako je istaknuo, postoji intelektualna i ideološka odvojenost od Krista i Njegove Crkve; individualizam koji ukida odgovornost čovjeka prema drugomu; racionalizam koji religiju pretvara u “osobno pitanje”; te vrlo izraženo smanjenje prakticiranja vjere kod krštenika.
Takvo lice društva koje se mijenja, objasnio je kardinal, svoje korijene ima u ’70-im i ’80-im godinama, u vremenu uistinu nedovoljne kateheze, diskontinuiteta, i nepravilnoga slavljenja liturgije. Kao da je tsunami svjetovnoga utjecaja odnio sa sobom društvene pokazatelje kao što su brak, obitelj, pojam općega dobra, i razliku između dobra i zla, istaknuo je kardinal te dodao da su, osim toga, grijesi manjine poduprli nepovjerenje u crkvene strukture.
Međutim, u toj kulturi, obilježenoj sekularizmom, materijalizmom i individualizmom, ipak ne nedostaju pozitivni znaci koji dolaze od mladih, djece i njihovih roditelja. Jednom riječju, iz obitelji, uzora-mjesta nove evangelizacije, glavnog sastavnog dijela zajednice koji suvremeno društvo tako često podcjenjuje i ismijava, istaknuo je kardinal. Ako su misionari u prošlosti, dodao je kardinal, kako bi naviještali Evanđelje prošli beskonačne zemljopisne udaljenosti, današnji misionari imaju nadvladati jednako tako beskonačne ideološke udaljenosti, i to čak ne izlazeći iz svoje četvrti.
Kardinal Wuerl stoga je pozvao na novo pouzdanje. Kršćani, naime, imaju nadvladati sindrom smetenosti u naviještanju jednostavnoga, istinskoga bogatstva prijateljstva s Isusom. Taj navještaj, međutim, valja svjedočiti u životu, jer evangelizirati znači pružiti iskustvo Isusove ljubavi, a ne filozofsku tvrdnju o ponašanju, napomenuo je kardinal te istaknuo tri temelja evangelizacije: antropološki, koji kaže da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, te u sebi ima naravnu želju za zajedništvom s nadnaravnim; kristološki, po kojemu Krist nije sociološka tvorevina ili teološka zabluda, nego se objavio; te ekleziološki temelj, koji Kristovo spasenje donosi u Crkvu i po Crkvi.
Na kraju je kardinal istaknuo četiri obilježja današnjega evangelizatora: imati hrabrosti, onu “miroljubivu hrabrost” svetoga Maksimilijana Kolbea ili Majke Terezije iz Kolkate; biti u zajedništvu sa Crkvom i solidarni sa svojim pastirima; radosno naviještati Božju poruku; te osjetiti hitnu potrebu za prevažnim poslanjem zbog kojega se ne može gubiti vrijeme.