Od 25. do 28. travnja o.g. parički nadbiskup kardinal Jean Marie Lustiger, sin židovskih roditelja, pohodio je Izrael gdje su bile prirešene brojne manifestacije u spomen žrtvama holokausta. Sudjelovao je od 25. do 26. travnja u Međunarodnom i međureligijskom kolokviju što ga je Sveučilište u Tel Avivu priredilo na temu “Božja šutnja”. U tom su kolokviju sudjelovali brojni istaknuti Francuzi: filozof Paul Ricoeur, povjesničar Francois Bédarida, dominikanac Bernard Dupuy, o. Jean-Michel Garrigues. Posjet kardinala Lustigera Izraelu izazvao je žive rasprave. Među ostalima je veliki rabin Meir Lau optužio nadbiskupa – koji je kršten kad mu je bilo 14 godina – da je izdao židovsku vjeru te da to njegovo obraćenje “predstavlja put duhovnoga istrebljivanja, koje kao i fizičko istrebljivanje vodi konačnom rješenju židovskog pitanja”. Kardinal, koji je u nacističkim konclogorima izgubio majku i viče drugih članova svoje obitelji, privatno je 27. travnja pohodio memorijal holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu. Donosimo predavanje koje je on održao na sveučilištu u Tel Avivu 26. travnja.

Dobar dan.
U tijeku razmjene mišljenja o “Božjoj šutnji” u ova smo dva dana dotakli bolna pitanja, i zacijelo ste bili potreseni. Uostalom, ja sam o tome već govorio u intervjuu za novine “Ha#!aretz”. Mislim da to ne treba ponavljati, draže mi je završiti pozitivno, gledajući s nadom u budućnost.
Bio sam potresen pozivom telavivskog Sveučilišta na ovaj kolokvij. Također ću sutra sudjelovati u Yad Vashemu u zemlji Izraelu u slavljenju Dana Shoaha kad ćemo se spomenuti 50. obljetnice oslobođenja iz koncentracijskih logora. Od g. 1973. nisam viče dolazio u Yad Vashem. Onda sam bio odlučio provesti dan u postu, razmišljanju i molitvi na mjestu Memorijala.
Bio sam se zadubio u razmišljanje. Nakon nekoliko sati čuvar se je za mene zabrinuo. Pristupio mi je i rekao: “Ne očajavaj, izgovori kadiš i do k sebi”. I dao mi je tekst. Učinio sam kako mi je rekao, zahvalivši u sebi Bogu za toga čuvara koji me je ojačao, kao što je Anđeo ojačao Iliju u pustinji (1Kr 19,1-8).
Ovo vam danas javno povjeravam da bih izložio u kojemu vam se duhu obraćam.
Htio bih vam priopćiti neke misli glede sudbine Svega Izraela, što znači židovskoga naroda koji živi raseljen među narodima i također ovoga naroda koji je okupljen u državi Izrael.
Mogu samo istražiti nešto od neizbrojiva blaga koje je sadržano u riječima što ih je Bog rekao Abrahamu: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom” (Post 22,18)

I.Otpad sviju naroda

O ovoj 50. obljetnici iznova se pitamo zašto Bog nije postupio onako kao kad je Lota i njegovu obitelj udaljio iz Sodome i Gomore prije nego što su se sumpor i oganj sručili na taj grad (Post 19,1-29).
Zar je Bog zaboravio svoje obećanje, zar je zanijekao riječi koje nam prenosi Hošea (11,8-9):
“Kako da te dadem Efraime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu davati maha, neću opet zatirati Efraima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!”
Stračna pitanja kojima smo se pozabavili od početka ovoga kolokvija, kršćani i židovi, vjernici i nevjernici.
U našem se stoljeću očitovala strahota koja nema premca u povijesti. U taj plan uništenja židovskoga naroda bili su uključeni ljudi iz svih naroda te su, dakle, izravno ili neizravno odgovorni kao pokretači ili kao sudionici zbog cinizma ili zbog šutnje. To je najmanje što se može otkriti istražujući događanja s udaljenosti od pola stoljeća.
Jedini Božji odgovor po mjeri tog nauma uništenja moglo je biti razaranje čovječanstva, novi potop.
Ali, Bog se je zakleo Noi: “Nikad viče neću uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio” (Post 8,21). Taj noinski savez sa cijelim čovječanstvom ostavlja široko polje za slobodu ljudima koji su sposobni za najbolje i za najgore. Bog je prepustio ljudskim rukama moć uništenja čovječanstva, moć koju upravo pokušava ograničiti njujorška Konferencija o atomskom naoružanju. Da bismo, dakle, odgovorili na svoje pitanje: “Zašto se Bog oglušio?”, Tora nas poziva da se zapitamo: “Zašto je Bog bio vjeran savezu što ga je sklopio s Noom do te mjere da je dopustio da njegov narod plati nepodnosivu cijenu?”
Mislim da postoji samo ovaj odgovor:
Napokon, mi Židovi vidimo da smo preživjeli Shoah, da smo živi.
Napokon, svi narodi, unatoč samoubilačkoj sili čovječanstva, koja se je iskazala u Hirošimi, vide da su živi.
Napokon, da bismo se suočili s pitanjem bez odgovora o svojoj budućnosti, trebamo ponovno razmisliti obećanje koje je dano Abrahamu “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom” (Post 22,18).
Jer, očito je da nije moguće pitati se o budućnosti židovskoga naroda bez istodobnog pitanja o sudbini svih naroda svijeta. Židovski narod ne može biti “zasebna soba” niti se povući od čovječanstva. Sam bi sebe razorio. To je baš ono što je htio postići Hitler i o čemu se rote “kraljevi zemaljski” (Ps 2,2). S druge, pak, strane narodi znaju da htjeti uništiti Židove znači voditi čovječanstvo u samoubojstvo.

II. Spasenje sviju naroda

Glede blagoslova koji je dan Abrahamu i veze koju taj blagoslov uspostavlja između njegova potomstva i svih naroda na zemlji, moramo izvući pouku iz prva dva tisućljeća svoje povijesti.
Ako išta pripada upravo židovskom narodu, to je Biblija. Unatoč tome, nakon dvije tisuće godina, prenošenu kršćanskim propovijedanjem, prevođenu na sve jezike, nju, kao riječ Božju, časte mnogi narodi. Svi je ljudi poznaju ili je otkrivaju; svi je mogu prihvatiti kao Božju riječ koja je i njima namijenjena.
Iz Biblije ljudi primaju svijest da pripadaju istoj povijesti, povijesti čovječanstva. Jer, za razliku od svih mitologija, prikaz stvaranja svijeta otkriva čovjeku Božji misterij i dopušta ljudima da sami sebe otkriju u vlastitom dostojanstvu i vlastitoj sudbini prihvaćajući povijest onoga naroda po kome Bog svjedoči.
Dobro je uočiti da suvremeni oblici univerzalizma – onoga koji se osniva na znanstvenoj i tehnološkoj razumnosti, onog krhkog koji se osniva na ljudskim pravima, onoga toliko gaženoga koji se poziva na solidarnost među svim ljudima za dobro svakoga i sviju – ne bi bili ni rođeni ni tako snažno uspostavljeni da nisu hranjeni biblijskom Objavom.
To što u povijesti vidimo pokreće dva pitanja:
– kako Židovi mogu ili trebaju promatrati narode koji prihvaćaju i usvajaju Objavu?
– kako narodi mogu i moraju promatrati Ćikove od kojih su primili tu Riječ?
U prošlosti bilo je u kršćanstvu htijenja da se izvlasti zakoniti posjednik, da ga se istrijebi kako bi se oduzelo njegovo blago. Danas oni koji, premda nisu Židovi, vjeruju u Riječ Božju jesu li također uzurpatori? Mogu li oni htjeti tu riječ primiti ne traženi da postanu Židovi? Treba li ih još uvijek promatrati kao one koji su u neznanju, kao štovatelje kumira?
Primivši vjerom Bibliju, narodi, uključujući i one među kojima nema Židova, postaju predstavništvom židovskoga naroda. Ti vjernici ne mogu se na određeni način ne poistovjetiti s ovim narodom i njegovom poviješću. Jedan od najpotresnijih primjera su crnci koji su kao roblje odvedeni u Novi svijet. Kakav je njihov stav prema židovskomu narodu u prošlosti, ali također u njegovoj sadašnjosti i budućnosti?

III. Pojedinačno i sveopće – sudbina Izraela

Po grijehu i u smrti kao i po otkupljenju i životu, sudbina židovskog naroda i svih naroda nerazdvojno su povezane. Zbog Izabranja i Zakona, Izrael, nosilac mesijanskoga obećanja, “uzdiže se kao znak narodima” (Iz 11,10): ali zbog tog istog obećanja mesijanskog spasenja narodi su od Boga pozvani uđi u njegov savez s Izraelom i “pridružiti se narodu Boga Abrahamova” (Ps 47,10; usp. Izl 12,38; Br 11,4; Ezr 6,21; Iz 2,2-4; 66,18-22). Starinskoj doskočici: “Je li to dobro za Židove?”, moramo nadodati: “Je li to dobro za čovječanstvo?”; dva su to nerazdvojna pitanja.
Sama biblijska Objava izražava tako odnos pojedinačnog i sveopćeg. Jer, ako židovski narod nije narod “poput ostalih”, to je upravo zbog toga što je stvoren kao Božji narod. U tome je njegova jedinstvenost.
Bog koji je izabrao Izraela da bi se objavio, Bog je cijeloga svijeta, onaj koga HE priznati svi narodi. Bog je izabrao svoga ljubimca da bi ga učinio svojim “oruđem”, poput “strelice u svom tobolcu” (Iz 49), svoga slugu “odvojenoga” za ispunjenje Stvoriteljeva nauma o svim ljudima: sveopćega spasenja.
Tako je posebna povijest ovoga naroda namijenjena spasenju svih naroda. Ali ne kao što vladari naroda snuju utvrditi vlast jednoga naroda nad svima drugima. Bog, Jedini, onaj je koji vlada svim narodima i koji već sada daje da svi narodi otkriju svoje jednako dostojanstvo.
Znamo do kakvih strahota može dovesti mesijanizam ako je poganski! To znači: ako je ličen pomazanja Duhom i sveden na politički, socijalni ili etnički imperijalizam.

Zaključak

Tako se dakle ukazuje proturječna sudbina Svega Izraela.
Djeca Izraelova okupila su se u posebnu državu kao i drugi – ni viče ni manje – i to je zakonito i potrebno. Tu su državu utemeljila djeca naroda kojega je Bog pozvao da bude narod “ne kao drugi” nego “za druge” radi njegova nauma sveopćega spasenja.
To, pak, što je istina o tom narodu u toj državi koju su Židovi iznova stvorili, istina je i za članove židovskoga naroda rasutoga u državama kojih su građani. No, taj poziv na svjedočenje po Božjoj je mjeri, a ne od ljudske moći.
Svemu je Izraelu sušeno da ga njegova sudbina uvijek pretječe.
(Documentation catholique, 10/95)