Budi dio naše mreže
Izbornik

Karizme i poredak u Crkvi

Papina opća audijencija u srijedu, 5. kolovoza 1998.

1. Novi zavjet potvrđuje nam u raznim kršćanskim zajednicama postojanje karizmi i službi što ih je pokretao Duh Sveti. Djela apostolska, na primjer, ovako opisuju kršćansku zajednicu u Antiohiji: “U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvan Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suodhranjenik Heroda Četverovlasnika”(Dj, 13, 1). Tako se antiohijska zajednica pojavljuje kao živa stvarnost u kojoj se uzdižu dvije različite uloge: uloga proroka, koji prepoznaju i naviještaju putove Božje, i uloga učitelja, koji na prikladan način izlažu vjeru. U prvoj ulozi mogla bi se raspoznati karizmatska značajka, u drugoj više ustanovna oznaka, ali, u jednom i drugom slučaju, ista poslušnost Duhu Božjem. Uostalom, to preplitanje karizmatičkih i ustanovnih sastojaka može se vidjeti u samim počecima antiohijske zajednice – rođene nakon Stjepanove smrti kad su se kršćani raselili. Ondje su neka braća naviještala Radosnu vijest također poganima, što je potaklo brojne nesuglasice. Na vijest o tom događaju, matična zajednica u Jeruzalemu izaslala je Barnabu u pohode novoj zajednici. Barnaba – kako izvješćuje Luka – prepoznavši milost Gospodnju, “obradova se, te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina” (Dj, 11, 23-24). U toj se zgodi jasno pokazuje dvostruki način kojim Duh Božji upravlja Crkvom: s jedne strane izravno potiče vjerničku djelatnost otvarajući nove i dotad nepoznate putove naviještanju evanđelja, s druge se strane brine da takva vjernička djelatnost bude provjerena službenim zahvatom sa strane Crkve, u ovom slučaju, poslanjem koje je matična zajednica u Jeruzalemu povjerila Barnabi.

2. Osobito sv. Pavao razvija duboko razmišljanje o karizmama (milosnim darovima) i službama. On to osobito čini u poslanici Korinćanima u glavama 12-14. Na temelju toga njegova pisanja, mogu se razabrati određene sastojnice za izgradnju ispravne teologije karizmi.
Pavao nadasve određuje osnovno mjerilo razlikovanja, mjerilo koje bi se moglo nazvati “kristološkim”: karizma nije istinska ako ne vodi naviještanju da je Isus Krist Gospodin (Usp. 1 Kor 12, 1-3).
Odmah zatim Pavao ističe različitost i izvorno jedinstvo karizmi: “različiti su dari , a isti Duh” (1 Kor 12,4). Ti dari, koje Duh dijeli “kako hoće” (12, 11), mogu biti mnogi te ih Pavao nabraja (12, 8-10), očito ne misleći da ih je sve nabrojio. Apostol zatim uči da različitost darova ne smije izazvati podjele i stoga razvija rječitu usporedbu s različitim organima istoga tijela (1 Kor 12, 12-27). Jedinstvo Crkve dinamično je i organsko, te su svi dari Duha važni za životnost cijeloga tijela.
3. S druge strane Pavao uči da je Bog uspostavio ljestvicu položaja u Crkvi (Usp, 1 Kor 12, 28): najprije dolaze apostoli, zatim proroci i napokon učitelji. To su tri temeljna položaja i nabrojena su silaznim redom.
Apostol zatim upozorava da je podjela darova raznovrsna: nemaju svi ovu ili onu karizmu (usp, 1 Kor 12, 29-30); svatko ima svoju (usp 77) i baš nju treba zahvalno prihvatiti, velikodušno je stavljajući u službu zajednici. To zajedništvo zahtjev je ljubavi, koja ostaje najbolji put i najveći dar (usp, 1 Kor 13,13), bez kojega karizme gube svaku vrijednost.(usp, Kor 13, 1-3)

4. Karizme su, dakle, milosti koje Duh Sveti udjeljuje određenim vjernicima da bi ih osposobio pridonositi zajedničkom dobru Crkve.
Različitost karizmi odgovara različitosti službi koje mogu biti privremene ili trajne, privatne ili javne. Zaređene službe biskupa, prezbitera i đakona su trajna i javno priznata zvanja. Laičke službe, utemeljene na krstu i potvrdi, biskup može u ime Crkve potvrditi službenim priznanjem ili bez njega.
Među laičkim službama spominjemo one koje se ustanovljuju liturgijskim obredom: čitača i akolita. Slijede izvanredni djelitelji pričesti odgovorni za određene Crkvene djelatnosti počevši od kateheta, ali također se spominju “animatori molitve, pjevanja i bogoslužja; predstojnici Crkvenih bazičnih zajednica i biblijskih skupina, oni koji su odgovorni za dobrotvorno djelovanje; upravitelji Crkvenih dobara; voditelji raznih apostolskih udruga; nastavnici religije u školama “(enciklika Redemptoris missio, 74).

5. Na temelju učenja apostola Pavla i cijeloga Novoga zavjeta, koje je opširno preuzeo i prikazao II. Vatikanski koncil (usp Lumen gentium, 12), ne postoji jedna “karizmatična”, a druga “institucionalna” Crkva. Kao što sam u više prilika istaknuo, suprotstavljanje karizme i institucije “štetno je i žalosno” (usp. Govor sudionicima II. međunarodnog kolokvija crkvenih pokreta, 2. ožujka 1987). Dužnost je pastira rasuđivati jesu li karizme prave i upravljati njihovim služenjem u stavu ponizne poslušnosti Duhu, nesebične ljubavi za dobro Crkve i poučljive vjernosti najvišem zakonu spasenja duša.