Kaštel Stari, (IKA) – Nakon dobivenoga dokumenta Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih (nihil obstat), u travnju 2010. pokrenut je postupak za proglašenje blaženim i svetim fra Ive Perana što se vodi u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu, prema kojem je fra Ivan ubrojen među sluge i službenice Božje. Svečano otvorenje dijecezanskog postupka proslavljeno je 27. ožujka u Kaštel Starom, rodnom mjestu sluge Božjega.
Svečano misno slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uz koncelebraciju provincijala franjevačke provincije sv. Jeronima fra Josipa Sopte, mons. Josipa Delića, fra Bernardina Škunce, župnika don Lovre Šole te tridesetak biskupijskih i redovničkih svećenika, većinom iz provincije sv. Jeronima, uz pratnju župnog zbora. Na misnom slavlju okupilo se mnoštvo župljana, Kaštelana te rodbine, među kojima su bile fra Ivanove sestre Jela Bralić i Anka Lučić, dok je treća – Vinka Baldani u Australiji (odsutna). Za glazbeni dio programa pobrinula se klapa HRM Sv. Juraj i župni zbor Košljun iz Punta s Krka, dok je kroz program vodio fra Ansemo Stulić.
U propovijedi nadbiskup Barišić nakratko se dotaknuo pročitanog Evanđelja “kako je Gospodin došao radi nas i želi nam se približiti, ulazi u našu stvarnost prihvativši naše potrebe”, povezujući sve to s fra Ivanom Peranom. Fra Ivan bi nam danas imao mnogo toga reći o vjeri, ljubavi prema Bogu koju je primio od svojih roditelja i produbio je u franjevačkom redu u duhovnosti sv. Franje. Sveti život fra Ivana Perana očitovao se do mjere herojskog življenja kršćanskih i redovničkih kreposti u redovitim životnim prilikama, ali se vrhunac njegova sveta života najsnažnije očitovao u dvaput doživljenom susretu sa smrću – u herojskom podnošenju osude na smrt strijeljanjem od komunističkih vlasti i u vjerničkom prihvaćanju prirodne smrti. Vicepostulator fra Bernardin Škunca napomenuo je da se događaj osude na smrt može nazvati “drugo krštenje” fra Ivana Perana. To mučeničko krštenje dogodilo se polovicom rujna 1947. godine. Nakon prve godine odsluženja vojnog roka u montiranom je procesu komunističkog režima fra Ivan optužen kao “intelektualni vođa zločinačke grupe”, kao neprijatelj narodne vlasti koji veli “da je Stepinac osuđen bez dokaza i da svaka vlast koja se borila ili se bori protiv Crkve propada” te je u procesu zaključeno da se “za njega traži najstroža kazna koja postoji u našem zakonu”, stajalo je u njegovoj optužnici. I doista, 23. rujna iste godine, na vojnom sudu u Ljubljani Ivan Peran je osuđen na smrt strijeljanjem s još petoricom kolega. Nakon žalbe Vrhovnome vojnom sudu u Beogradu, fra Ivanu je kazna preinačena na pet godina strogog zatvora s prisilnim radom. Tu je on imao mogućnost svjedočiti ljubav Božju prema zatvorenicima, prema onima koji su trpjeli bez smisla, postupati ljudski i vjernički čak i prema svojim mučiteljima, gdje su mnogi osjetili snagu tog svjedočenja i bili su kažnjeni zato što postupaju dobro prema njemu. Krepost vjere fra Ive Perana najviše je došla do izražaja kada je on svoju osudu na smrt primio s punim predanjem u volju Božju. Zanimljivo je što on nikada nije izrekao niti jedne riječi o ljudima koji su ga sudili i osudili premda su ga mnogi na to navodili. Imao je čudesni dar praštanja kojemu je poticaj i snaga u molitvi.
Ostatak života, što predstavlja više od pedeset godina, fra Ivan je pokazao svoju dubinsku blizinu življenja s Bogom. Izgledao je kao redovnik-svećenik koji se sav pretvorio u molitvu. Fra Bonaventura Duda nazočio je njegovim sprovodnim obredima te nakon misnog slavlja svjedočio: “Pater Ivo Peran je najistaknutiji franjevac u nas, i to pod mnogim vidovima. Napose ističem njegovu radosnu žrtvu sebedarja u zatvoru, a onda njegov provincijalat, njegovo ustrajno magisterstvo, njegov založeni liturgijski pastoral… Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova kauza”. Mjesni biskup Valter Župan je u sprovodnom govoru, između ostaloga, posvjedočio kako se za fra Ivana Perana može reći da je u njemu Isus bio trajno nastanjen i da je doživljavao isto što i apostol Pavao: “Živim, ali ne živim više ja, nego u meni živi Krist”. Uz navedene, postoje još mnoga pismena svjedočanstva o glasu svetosti fra Ive Perana i čuvaju se u arhivu na Košljunu.
Nadbiskup Barišić imenovao je članove komisije sudišta: dr. don Josipa Delića za delegiranog suca, dr. fra Juru Brkana za promicatelja pravde i Renatu Jukić za bilježnika. Za članove komisije povijest i arhivistiku: dr. Josip Sopta – predsjednik (provincijal sv. Jeronima), dr. Franjo Verčić, mr. Ivan Milovčić i dr. Antun Bozanić. Za članove komisije teologa imenovani su: dr. Mladen Parlov – predsjednik, dr. Stipe Nosić, dr. Mirjana Benezić, dr. Božidar Mrakovčić i dr. Jerko Valković. Za bilježnika (ad kazum) imenovan je mr. Mijo Škurlina. Nakon toga su imenovani članovi položili privolu na sv. Evanđelje. Ranije je na prijedlog provincijala fra Josipa Sopte generalni postulator za kauze svetih franjevačkog reda imenovao za vicepostulatora fra Bernardina Škuncu, koji je također prisegnuo na sv. Evanđelje. Potom je nadbiskupu Barišiću vicepostulator predao popis od 35 svjedoka o svjedočanstvu svetosti fra Ivana Perana, koji će pred sudištem položiti svoje svjedočanstvo. Potom je nadbiskup Barišić proglasio postupak otvorenim, nakon što su ispunjeni svi preduvjeti.
Fra Ivan Peran rođen je u Kaštel Starom kod Splita 25. lipnja 1920. od oca Ivana i majke Nedjeljke, r. Pilić. Već kao dječak zaželio je krenuti u redovnički poziv. Školovanje je započeo u Kaštel Novom, nastavio na Poljudu, na Badiji kod Korčule (uz pomoć i podršku don Ivana Valetina). Novicijat je završio na Košljunu, maturu u Dubrovniku, teologiju u Splitu. Za svećenika je zaređen u Dubrovniku 8. kolovoza 1943. godine. U vojsku odlazi 1946. godine i kao vojnik, zbog odvažnog svjedočenja svoje vjere, bio je zatvoren i od vojnog suda u Ljubljani osuđen na smrt strijeljanjem kao neprijatelj i rušitelj postojećeg sustava. Nakon žalbe smrtna osuda mu je promijenjena u pet godina strogog zatvora s prisilnim radom. Nakon zatvora odslužio je vojni rok u Zemunu. U Provinciji je, nakon vojske, obavljao važne službe: učitelj novaka, profesor u biskupijskom sjemeništu u Pazinu, u Franjevačkoj gimnaziji na Poljudu, gvardijan u Dubrovniku, definitor u više navrata, provincijal u tri mandata (1973-1982). U žaru vjere provodi čitav život kao odgojitelj mladih franjevaca, profesor crkvene glazbe i zborovođa, u sve to vrijeme pak kao česti putujući navjestitelj Evanđelja mnoge zadivljuje radosnim svjedočenjem kršćanske vjere i franjevačkog poziva. Dugi niz godina bio je voditelj posjetitelja na Košljunu, franjevačkom otočiću kod Punta na otoku Krku, gdje proveo najveći dio svojeg redovničkog života, od kojih posljednjih 21 godinu u kontinuitetu. Umro je u samostanu na Poljudu u Splitu, 14. rujna 2003. godine na glasu svetosti u 83. godini života, 67. godini redovništva i 60. godini svećeništva. Pokopan je u grobnici franjevačkog samostana na Košljunu, kod Punta na otoku Krku 18. rujna. U hrvatskoj javnosti fra Ivo je postao poznat i obljubljen po svojoj pučkoj misi (Peranovoj misi), jedinoj koja je kod Hrvata općenito prihvaćena (skladao je veći broj pučkih misa). Glazbom se fra Ivo počeo baviti za svoga školovanja u Badiji kod Korčule. U glazbi su ga podučavali poznati hrvatski crkveni glazbenici fra Bernardin Sokol i fra Kvirin Orlić. Temeljito glazbeno obrazovanje stekao je u glazbenim školama Sorkočević u Dubrovniku (ondje je diplomirao srednju glazbenu školu) i Njegoš u Kotoru. Kao izvanredni student upisao je studij muzikologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ali ga je prekinuo kad je bio izabran za provincijala. Napisao je stotinjak vokalno-instrumentalnih skladbi, uz brojne pripjevne psalme. Osim spomenute hrvatske pučke mise, poznate su još dvije Peranove mise za zborove: u C- i D-duru – obje, zbog svoje pjevnosti, jednostavnosti i duhovne privlačnosti, vrlo drage i sad već udomaćene kod manjih zborova. Važnija su mu djela: Sveti Franjo pred Dubrovnikom, recital za soliste, zbor, glasovir i orkestar, skladan prigodom 750. obljetnice prisutnosti Male braće u Dubrovniku (1985.); Apokalipsa, oratorij za soliste, zbor, orkestar i orgulje (1988.) i oratorij Preobraženje (1997.), inspiriran događajima iz Domovinskog rata.