Propovjednik je homiliju započeo mislima iz Knjige proroka Ezekiela, gdje Bog upućuje proroka da dva drva spoji u jedno. Pojasnio je, kako Bog ponekad od proroka traži da naprave neke neobične stvari kako bi prosvijetlio narod, u ovom slučaju, da im pokaže kako će im Bog poslati pastira koji će ih ujediniti.

U tom je vidu uz blagdan svetih mučenika rekao, kako oni današnjem čovjeku imaju puno toga za reći i to ne samo nekim vanjskim činjenicama, kao npr. da su bili blizanci i imaju isto zanimanje liječnika. „Pogledajmo koliko je danas društvo podvojeno, ali pogledajmo malo i naš život, koliko smo i mi često puta podvojeni. Rekli bi možda jednim kršćanskim jezikom ‘razapeti’. A sv. Kuzma i Damjan su ljudi koji su savršeno spojili život i vjeru. Bili su na dobru glasu kao liječnici. Činili su čudesne stvari“. No, propovjednik je podsjetio, da čitajući njihove životopise vidimo da se oni nisu brinuli smo za tijelo bolesnika, nego naviještajući Krista i vječni život i za njihov duhovni, unutarnji život.

„Sveti Kuzam i Damjan su učitelji, divovi kršćanske vjere upravo koji nisu živjeli razliku između duše i tijela, već su živjeli u potpunom skladu i taj sklad su propovijedali bolesnicima“ rekao je propovjednik, te nastavio „molim za mene i vas, da nam Gospodin po zagovoru svetih Kuzme i Damjana nam da mogućnost, sposobnost, milost da možemo biti jedno, da u našem životu možemo spojiti život, ono što mi živimo svaki dan u našem životu i vjeru. I to u svakom pogledu i u svakoj situaciji našeg života. Kuzam i Damjan su pomogli bolesnicima da mogu spojiti zdravlje duše i tijela. Što to mora Gospodin spojiti u tebi? Što to Gospodin mora spojiti u nama?“

U nastavku homilije, propovjednik je posvijestio važnost ovog zajedništva, jer „što će nam zdravlje tijela, ako nemamo ovo unutarnje zdravlje?  Što će meni zdravlje tijela ako moja duša je mrtva, obamrla? Ako je moja duša daleko od Gospodina? Ako moja duša živi sama, a ne u zajedništvu? Ako moja duša žive samo sa sebe, a niti malo za druge?“

Vraćajući misao na život svetaca, propovjednik je naglasio kako je njihov način života odredila i mučenička smrt. „Kao kršćani,  umjesto da izdaju Krista, daju svoj život“. U tom je vidu ukazao na misno čitanje i riječi sv. Petra „kad morate trpjeti, puno je bolje da trpite čineći dobro, nego čineći zlo“, te naglasio „to je evanđelje, to je ono što su utjelovili ovi sveci.“ Tim riječima je potaknuo vjernike na promišljanje „zašto mi trpimo“, jer „možda nas netko ogovara, netko je nama ili našoj obitelji nanio nepravdu? Možda je ovaj blagdan trenutak da počnemo kršćanski razmišljati da je možda bolje da netko bude nepravedan prema nama, nego da mi budemo nepravedni prema drugima. Čekamo li možda nekoga da dođe k nama tražiti oproštenje? Zašto mi ne možemo napraviti prvi korak po zagovoru sv. Kuze i Damjana i tražiti ovo zajedništvo sa drugima?“

Posvijestio je, kako nijedan kršćanin nije  pozvan živjeti samo za sebe. „Sveti Kuzma i Damjan to nama svjedoče. Živjeli su za druge, potpuno besplatno. Nikad nisu tražili ništa za njihovo služenje. Kad bi nam Gospodin darovao tu besplatnost, kad bi nama Gospodin darovao malo Njegovog duha, duha vječnosti uistinu bi započeli jedan novi život. Zato je blagdan svetih Kuzme i Damjana jedno veliko ohrabrenje za svakoga od nas“ rekao je propovjednik, te zaključio homiliju riječima „dao Bog da kad budemo izašli iz ove crkve, s ove svete mise, da ljudi mogući reći:  evo kršćana koji žive u potpunom zajedništvu, jer nema razlike između njihove vjere i njihovog života. Evo njih, ljudi potpuni. Ljudi koji ne mare samo za stvari ovoga svijeta, nego nikad ne zaboravljaju da naš zemaljski put ide prema vječnom životu“.

Misa je završena procesijom po ulicama mjesta s relikvijarom svetih zaštitnika s kojim je podijeljen i otpusni blagoslov.

Za tu je prigodu župnik Bagavac pozvao župljane da doniraju domaće prehrambene proizvode za potrebe Sjemeništa „Redemptoris Mater“, na što su se župljani rado u velikom broju odazvali donirajući povrće, med, maslinovo ulje, vino te razne proizvode zimnice domaće priprave.