Zagreb, (IKA) – Rad sa simbolima u okviru Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda bila je 24. i 25. listopada tema Katehetske škole u Zagrebu za odgojitelje u vjeri osoba s teškoćama u razvoju, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje i Ministarstvom obrazovanja.
U petak 24. listopada održana su predavanja dr. Drage Tukare o teologiji simbola u naviještanju Crkve, prof. dr. Jasmine Frey Škrinjar o augmentativnoj i alternativnoj komunikaciji, dok je o nadomjesnoj komunikaciji govorila je dipl. def. logoped Mihaela Vovk. Prvi dan Katehetske škole završio je misnim slavljem u zagrebačkoj župi sv. Petra. U subotu 25. listopada škola je nakon molitve nastavljena radom u pedagoškim radionicama predavanjem mr. Vesne Ivasović o alternativnoj komunikaciji te zaključena tematskom raspravom i plenumom.
Voditeljica povjerenstva NKU HBK prof. Zvonka Matoic u izjavi za Hrvatski katolički radio kazala je kako su odgojitelji sve što su čuli u teoriji mogli i praktično primijeniti u radionicama: “Bile su tu likovna radionica, radionice primjene boardmarkera, alternativne i augmentativne komunikacije na kojima su sudionici mogli sudjelovati”. Kazala je i kako su vjeroučitelji već duže vrijeme iskazivali potrebu za takvom katehetskom školom, te da je ova katehetska škola plod želje da se dublje uđe u problematiku vjerskog odgoja djece i mladih s teškoćama u razvoju.
Voditeljica povjerenstva istaknula je i kako su na misnom slavlju u zagrebačkoj župi sv. Petra sudjelovali i invalidi. “To je misno slavlje najveća radionica, Kristova radionica, u kojoj oni očituju da smo mi na dobrome putu. Potvrđuju da im pristupamo stručno, a ne samo s ljubavlju, jer tvrdimo da njih ne treba samo blagoslivljati već im i pomagati stručno da dosegnu onu duhovnu razinu koju je Gospodin za njih odredio”, rekla je prof. Matoic. Na kraju razgovora istaknula je kako bi se trebalo posebno paziti na terminologiju kada se govori o osobama s teškoćama u razvoju: “U žargonu se pojavljuju termini poput ‘defektan’, ‘hendikepiran’ i slično. Međutim, u svim zakonskim aktima postoji termin ‘djeca i mladi s teškoćama u razvoju’ i to su do 21. godine života. Poslije 21. godine imenujemo ih invalidima određene kategorije oštećenja. Oni i dalje ostaju s oštećenjem, ali više nisu u razvoju već su invalidi, poput: slijepa invalidna osoba ili slušno oštećena osoba”. Zamolila je da se slušno oštećene osobe ne naziva gluhima ili čak gluhonijemima – jer takvih ima samo 1 posto.