Uvodno biblijsko čitanje: “Jer, što navješćujem Evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni, ako Evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Jer, premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom, da ih što više steknem… Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja, da bih i ja bio suzajedničar u njemu” (1 Kor 9,16-17.19.22b-23).

1. Prije tjedan dana završilo je moje hodočašće stopama svetoga Pavla, koje me je vodilo u Grčku, u Siriju, na Maltu. Radostan sam što se danas s vama zaustavljam na tom događaju, koji je posljednji dio jubilejskog putovanja kroz glavna mjesta povijesti spasenja. Zahvalan sam svima onima koji su me pratili molitvom na tom nezaboravnom “povratku na izvore” gdje treba crpsti svježinu početnoga kršćanskog iskustva.
Opet srdačno zahvaljuju predsjedniku grčke republike gospodinu Kostasu Stephanopulosu što me je pozvao posjetiti Grčku. Zahvaljujem predsjedniku arapsko-sirijske republike gospodinu Basharu Al-Assadu i predsjedniku malteške republike gospodinu Guidu di Marca, koji su me tako ljubazno primili u Damasku i u Valletti.
Svuda sam htio svjedočiti Pravoslavnim Crkvama ljubav i poštovanje Katoličke crkve, sa željom da se sjećanje na grijehe prošlosti protiv zajedništva potpuno očisti i ostavi prostora pomirenju i bratstvu. Imao sam, osim toga, mogućnost potvrditi iskrenu otvorenost s kojom se Crkva obraća vjernicima islama, s kojima nas sjedinjuje štovanje jedinoga Boga.
Kao osobitu milost osjećam što sam mogao susresti, osobito na njihovim misijskim područjima, katoličke biskupe Grčke, Sirije i Malte i, zajedno s njima, svećenike, redovnike i redovnice te brojne vjernike laike. Pavlovim stopama Petrov je nasljednik mogao ojačati i ohrabriti te zajednice, potičući ih na vjernost i istodobno na otvorenost i bratsku ljubav.

2. Na Areopagu u Ateni odzvanjale su riječi slavnoga Pavlova govora donesene u Djelima apostolskim. Bile su pročitane na grčkom i engleskom, i to je po sebi bilo dojmljivo: grčki jezik, doista, najviše se govorio na Sredozemlju početkom prvoga tisućljeća, što bi se danas moglo reći za engleski jezik na globalnoj razini. Radosna vijest Krista, Objavitelja Boga i Spasitelja svijeta jučer, danas i uvijeke, upućena je svim muževima i ženama na zemlji, prema njegovu izričitom nalogu.
Na ovom početku trećega tisućljeća atenski je Areopag postao u određenom smislu “areopag svijeta”, odakle se kršćanska poruka spasenja iznova predlaže svima onima koji traže Boga i “bojažljivi” su glede prihvaćanja njegova neiscrpnog otajstva istine i ljubavi. Osobito čitanjem “Zajedničke izjave”, koju sam na kraju bratskog susreta potpisao zajedno s Njegovim Blaženstvom Christodoulosom, nadbiskupom Atene i cijele Grčke, bio je svim ljudima europskoga kontinenta upućen poziv da ne zaborave kršćanske korijene.
Pavlov govor na Areopagu uzorak je inkulturacije i kao takav čuva netaknutom svoju aktualnost. Zbog toga sam ga iznova izložio u euharistijskom slavlju s katoličkom zajednicom u Grčkoj, podsjetivši na divan primjer svete braće Ćirila i Metoda, podrijetlom iz Soluna. Oni, nadahnuvši se s vjernošću i kreativnošću na tom uzoru, nisu oklijevali širiti Evanđelje među slavenskim narodima.

3. Nakon Grčke, uputio sam se u Siriju, tamo gdje se, na putu u Damask, uskrsli Krist ukaza Saulu iz Tarza, preobrazivši ga od žestokog progonitelja u neumornog apostola Evanđelja. Bio je to hod na izvore – kao za Abrahama – vraćanje pozivu, zvanju. To sam mislio posjetivši memorijal svetoga Pavla. Povijest Boga s čovjekom kreće uvijek od poziva napustiti same sebe i vlastite sigurnosti da bi se uputilo prema novoj zemlji, pouzdavajući se u Onoga koji zove. Tako je bilo za Abrahama, Mojsija, Mariju, Petra i druge apostole. Tako također za Pavla.
Sirija je danas zemlja uglavnom nastanjena muslimanima koji vjeruju u jednoga Boga i nastoje mu se podložiti po primjeru Abrahama na kojega se oni rado pozivaju (usp. Nostra aetate,3). Međureligijski dijalog postaje sve važniji i sve potrebniji na početku trećega tisućljeća. U tom je smislu zaista ohrabrujuće topli prijam koji su mi ukazale građanske vlasti i Veliki Muftija, koji me je pratio u povijesnom pohodu velikoj džamiji Omayyadi, gdje se nalazi memorijal svetoga Ivana Krstitelja, kojega mnogo časte i muslimani.
U Damasku je moje hodočašće poprimilo nadasve snažan ekumenski značaj, zahvaljujući osobito pohodu Njegovoj Blaženosti grčkopravoslavnom patrijarhu Ignaceu IV. i Njegovoj Svetosti sirskopravoslavnom patrijarhu Ignatiosu Zakkau I., što sam radosno mogao izvršiti u odgovarajućim katedralama. U povijesnoj grčkopravoslavnoj katedrali Usnuća Majke Božje slavili smo potom svečani molitveni susret. S velikim ganućem vidio sam tako ostvarenje glavnih ciljeva jubilejskog hodočašća, to jest onog “sabiranja na mjestima našega zajedničkog izvora, da bismo svjedočili Krista – naše jedinstvo“ (usp. Ut unum sint, 23) i potvrdu uzajamnog zauzimanja za uspostavu punoga zajedništva” (Pismo o hodočašću na mjesta povezana s poviješću spasenja, 11).

4. U Siriji nisam mogao ne uputiti Bogu posebnu molbu za mir na Srednjem istoku, potaknut također, na žalost, dramatičnom sadašnjom situacijom koja postaje sve više zabrinjavajuća. Uputio sam se na Golansku visoravan, u crkvu Quneitra, ratom napola srušenu, i ondje sam uzdigao svoju molitvu. U određenom smislu, moj je duh ostao tamo, a moja se molitva nastavlja i neće prestati sve dok osveta ne ustupi mjesto pomirenju i priznanju uzajamnih prava.
Ta se nada temelji na vjeri. To je nada koju sam povjerio mladeži u Siriji, koju sam imao radost susresti upravo uvečer prije napuštanja Damaska. Nosim u srcu toplinu njihova pozdrava i molim Boga mira da bi mladi kršćani, muslimani i židovi mogli rasti zajedno kao djeca jedinoga Boga.

5. Posljednja postaja mojega hodočašća Pavlovim stopama bila je otok Malta, gdje je Apostol proveo tri mjeseca, nakon brodoloma lađe koja ga je kao zatočenika vodila u Rim (usp. Dj 27,39 – 28,10).
Po drugi sam put i ja doživio srdačan prijam Maltežana i imao radost proglasiti blaženima dvojicu sinova iz njihova naroda – don Georgija Preca, osnivača Družbe kršćanskog nauka, i Ignazija Falzona, katehista laika – zajedno sa sestrom Marijom Adeodatom Pisani, redovnicom benediktinkom. Još sam jednom htio pokazati put svetosti kao usmjerenje za vjernike trećega tisućljeća. U prostranom oceanu povijesti Crkva se ne boji izazova i opasnosti koje susreće u svom plovljenju, ako odvažno drži kormilo u hodu svetosti, kojim ju je uputio Veliki jubilej dvijetisućite (usp. Novo millennio ineunte, 30).
Neka bi tako bilo za sve, zahvaljujući također zagovoru Marije, kojoj se trajno utječemo u posvećenom joj mjesecu svibnju. Neka Djevica pomogne svakom kršćaninu, svakoj obitelji i svakoj zajednici nastaviti s obnovljenim zanosom u svom zauzimanju svagdašnje vjernosti Evanđelju.