Katolici se moraju protiviti bezobzirnom kapitalizmu

Donosimo hrvatski prijevod govora što ga je Ivan Pavao II. izgovorio biskupima srednjo-istočnog dijela Francuske, koje je primio u audijenciju prigodom njihova kanonskog pohoda “ad limina”, u subotu 12. travnja, prema tekstu u “L#!osservatore romano”. od 16. travnja 1997.
Ovaj je Papin govor posebno značajan kad je riječ o najsuvremenijem stavu Katoličke Crkve prema političkim i ekonomskim pitanjima u svezi s socijalnom pravdom i osobito položajem najugroženijih društvenih slojeva. Papa je očito upotrijebio priliku kad su ga pohodili biskupi iz toga dijela Europe gdje se crkveni djelatnici odavno i sve jače zauzimaju za društvenu pravednost po načelima katoličkoga socijalnog nauka. Objavljujući istaknuto taj govor u vatikanskom dnevniku, djelatnici Rimske kurije pokazuju da je to zapravo Papina poruka, ne samo francuskim, nego i drugim biskupima i njihovim crkvenim zajednicama. Ta je poruka osobito važna u doba kad u više europskih zemalja, nakon sloma marksističkog socijalizma naglo preuzima vodstvo bezobzirni kapitalizam. Ti novi kapitalizmi prečesto smatraju profit mnogo važnijim od dostojanstva i ljudskih prava svakog sudionika u proizvodnji dobara. Papa ovdje, u skladu sa svojim višegodišnjim učenjem, dokumentima II. vatikanskog koncila i cjelinom katoličkoga socijalnog nauka doista ističe prednost ljudskog rada nad kapitalom. To bi protivnike propalog komunizma moglo sablazniti, mogli bi pomisliti da to zvuči odviše socijalistički, ako ne baš komunistički. No, Sveti Otac je osobito u enciklici Laborem exercens razvio najsuvremenije biblijsko poimanje čovjeka, po kojem je upravo rad bitno čovjekovo svojstvo, sastojnica, poticaj i put čovjekova očovječenja. Istodobno Papa ovdje vrlo odlučno ponavlja crkveno opredjeljenje za siromahe, za najugroženije. Za kršćanina, bez obzira u kojoj državi i u kakvim ekonomskim i političkim uvjetima živio, nema isprike ako bi se prestao zauzimati protiv društvenih nepravdi. U ovom govoru nalazimo da je “borba za pravednost bitna sastojnica poslanja Crkve” i da “Crkva mora biti potpuno solidarna s naslabijima”. Društveno i ekonomsko uređenje koje bi i od katolika tražilo drugačije postupanje bilo bi bitno protivno kršćanstvu kao što mu je bio protivan bezbožni komunizam. Papa očito osjeća opasnost da u državama koje su se tek oslobodile ili se još oslobađaju baštine zlog komunističkog razdoblja, zanos za doista potrebnom ekonomskom obnovom i procvatom proizvodnje s jasnom potrebom privatizacije i slobodnog tržišta može i vjernicima odvratiti pozornost od skrbi za osiromašene, od protivljenja brzom i nepravednom bogaćenju, upravo odvratiti ih od sigurnih evanđeoskih načela i katoličkoga socijalnog nauka. Istodobno, u ovom govoru Papa izravno upozorava na opasnost rasističkoga i ekstremnog nacionalističkog pristupa prema strancima, ljudima drugačijih etničkih, religijskih i kulturalnih pripadnosti. Vjernik mora biti siguran da po Božjoj volji “svi ljudi tvore jednu obitelj, da nema vrednijih rasa ni narodnosti”. Stoga se i ovaj put Ivan Pavao II. izravno zauzima za prihvaćanje življenja u pluralizmu, upravo suživota s drugima i drugačijima. I to mu nije tek kompromis ili manje zlo, nego prava mogućnost ljudskog i društvenog napretka. Vjernici se, pak, kao građani moraju izravno zauzimati da država donosi pravedne i humane zakone glede svih tih pitanja. Papa koristi priliku, hvaleći te francuske biskupe zbog njihovih posebnih pothvata katoličkog zauzimanja za društvenu pravednost, da na takve i slične pothvate potakne Katoličku Crkvu i u svim drugim zemljama.
Vrijedno je zamijetiti da u ovom govoru Papa hvali francuski narod što je izabrao utemeljiti svoj zajednički život na vrijednostima slobode, jednakosti i bratstva. Tako poznato geslo francuske revolucije dobiva od Pape blagoslov i potvrdu svoje sukladnosti s Evanđeljem.

Djelatna ljubav treba se u naše doba pojaviti u novom liku – ne može se svesti na milostinju

Draga braćo u biskupstvu!
1. Dok se završava niz pohoda ad limina francuskih biskupa, radostan sam što vas mogu primiti, vas koji ste pastiri Crkve u srednje-istočnom području. Došli ste na grobove apostola Petra i Pavla da iznova nađete izvor evanđeoskog dinamizma koji je pokretao tolike sjajne ličnosti vaših mjesnih Crkava, od Ireneja, Franje Saleškoga, Margarete-Marije, Ivana Marije Vianneya, Pauline Jaricot, Antuna Chevriera – začetnika socijalnoga katolištva. Još danas taj dinamizam ne prestaje oživljavati Kristove učenike koji su vam povjereni i čije svjedočanstvo usred društva ohrabrujete i vodite.
Želim ovdje pozdraviti uspomenu kardinala Alberta Decountraya, koji je bio revni pastir lionske nadbiskupije i velikodušni služitelj Crkve u Francuskoj. Zahvaljujem monsinjoru Claudeu Feidtu, chamberijskom nadbiskupu, vašem predsjedniku, za njegov sjajni prikaz života vaših biskupija. Mogao sam procijeniti apostolsku svijest svećenika i utvrditi važno mjesto koje već dugo zauzimaju laici u poslanju Crkve u vašoj pokrajini. Priznanje njihova osobitog poziva i njihove vjerne suradnje sa svećenicima omogućuju snažniji crkveni život. Znam, također, da je u vašem području ekumenizam, kojega je jedan od najvećih nadahnitelja bio opat Couturier, trajno pastoralno usmjerenje. Neka usred svakodnevnih zadovoljstava i teškoća vaše zajednice ostanu, za sve, znak nade za budućnost!
2. Za moga nedavnog pohoda u Francuskoj, hodočašće na grob sv. Martina Tourskog omogućilo mi je susresti znakovitu skupinu onih koje je “život ranio”. Vi ste od tog slavlja htjeli napraviti znak odlučne zauzetosti Crkve za one koji trpe, one koji su odbačeni od društva i one koji su ostavljeni postrance na putovima života. Danas bih se htio zadržati s vama upravo na tom bitnom pogledu crkvenoga poslanja.
Petogodišnji izvještaji biskupija iz vaše zemlje osvjetljuju teške ljudske probleme s kojima se društvo mora sučeliti. Tako ekonomska kriza dovodi dio stanovništva do siromaštva i neizvjesnosti koji uvijek najteže pogađaju mlade naraštaje. Zbunjenost pred teškim životnim uvjetima, društvenim nejednakostima, nezaposlenošću, kojih se uzroci ponekad tumače vrlo pojednostavljeno, slabe odnose među različitim ljudskim skupinama unutar narodne zajednice. Nesigurnosti opstanka mogu prouzrokovati povlačenje u same sebe što priječi pozornost na vapaje najpotrebitijih u vlastitoj okolini i onih od manje sretnih naroda.
U ovom razdoblju dubokih promjena dobro je da se u mnogima razvija jasna svijest o međuovisnosti među ljudima i među narodima te o potrebi uspostavljanja istinske solidarnosti koja se podrazumijeva kao “čvrsta i trajna odluka zauzimati se za zajedničko dobro ili za dobro svih ili svakoga, da doista svi budu odgovorni za sve” (Sollicitudo rei socialis, 38). Vrijednosti slobode, jednakosti i bratstva, na kojima je francuski narod izabrao utemeljiti svoj zajednički život, izražavaju na neki način uvjete solidarnosti bez koje je čovjeku nemoguće živjeti potpuno usred svoje braće. Veličina društva prosuđuje se prema položaju koji ono daje ljudskoj osobi, ponajprije najslabijoj koja se ne može cijeniti samo po onome što posjeduje ili po onome što može pridonijeti svojim djelovanjem.
3. Vaša se je Biskupska konferencija založila za društvena pitanja u različitim prigodama, nadasve za vrijeme svojih plenarnih skupština ili po svom socijalnom povjerenstvu. Nedavno ste opominjali da se na “socijalni jaz” koji se u vašoj zemlji upravo produbljuje, ne gleda kao na neizbježnu zlu kob. Brojni su i oni koji, među vama, nastoje podsjetiti na evanđeosku baštinu obrane najslabijih. Važno je, doista, da se riječ Crkve snažno očituje u javnome mnijenju, za promicanje čovjekova dostojanstva gdje god je ono ugroženo, i da se predlože evanđeoska načela koja daju značenje i vrijednost svakome ljudskom životu. Poslana u središte svijeta da tu navijesti Evanđelje života, Crkva se brine za dobrobit cijeloga društva, poštujući uvjerenje svake osobe i svake skupine.
Nacionalno vijeće solidarnosti, koje ste osnovali prije nekoliko godina, važno je mjesto dogovora i razmišljanja za odgovornost i najdjelotvornije usklađivanje tijela uzajamne pomoći. Živo vas ohrabrujem da poduzmete, na biskupijskoj razini, pothvate koji odgovaraju novim potrebama koje se javljaju u gradovima i u predgrađima, te na selima ponekad zaboravljenima. Novi oblici siromaštva zahtijevaju nove odgovore. Kršćani su još više pozvani na obraćenje srca da razviju, osobno i zajedničarski, nove načine života, koji imaju proročki pozvati svoje sunarodnjake da izmijene svoje stavove kako bi se prevladale krize i da svatko može imati svoj pravedni dio od narodnog bogatstva. Svjedočeći slobodu prema vlastitim dobrima i obuzdavši vlastite želje, omogućit će djelotvornu podjelu s onima koji su u potrebi. Neka svi budu dosjetljivi u traženju novih putova! Tako će se izgraditi obnovljeni svijet u kojemu neka život bude jači od smrti i u kojemu neka ljubav nadvlada sile sebičnosti.
Danas djelatna ljubav mora poprimiti nove izraze. Ne smije se svesti samo na milostinju. Ona zahtijeva “hrabrost da se preuzme rizik i promjena što ih uključuje svaki istinski pokušaj da se pomogne drugom čovjeku” (Centesimus annus, 58). Osobe, žrtve isključivanja, ili bilo kojega drugog oblika siromaštva, moraju moći provoditi dostojni obiteljski život i same zbrinjavati svoje potrebe, razvijajući u potpunosti vlastite mogućnosti. Tako neće ostati na rubu društva; zahvaljujući njihovoj braći u čovještvu, bit će im pružena nada i budućnost. Valja podsjetiti da se pozornost na najsiromašnije ne smije ograničiti na materijalne životne mogućnosti. Ona se mora obazirati i na duhovni razvoj svakoga i omogućiti pristup naobrazbi i uljudbi. Oslobođenje koje nuđa Krist preobražava osobu u cijelom njezinu biću.
4. Više nego ikada žurno je zajamčiti obnovu i odgoj svih članova kršćanske zajednice u njihovim odgovornostima prema onima koje je “život ranio”. “Jer, tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). Kristovi su učenici pozvani slijediti svog Učitelja na putovima kojima je on sam prošao davši svoj život za potrebito i ranjeno čovječanstvo. Tako, stavljajući se u samu logiku ljubavi življene prema Kristu, Crkva mora biti potpuno solidarna s najslabijima. Nije riječ o neobveznoj zadaći, nego o nezastarivoj vjernosti Evanđelju, o njegovu prihvaćanju i njegovu naviještanju. Ova vjernost očituje se po skrbi za najkrhkije udove Tijela Kristova kao i svaku ljudsku osobu. Neka krštenici obrate pozornost na najsiromašnije i na njihove težnje, kako bi među njima bili pravi svjedoci spasenja koje Krist nuđa svakome čovjeku! Neka postignu pravi smisao dijeljenja kao izraza njihove ljubavi prema bližnjemu. Djelatna ljubav “je ljubav prema siromasima, nježnost i sućut prema našem bližnjem. Ništa ne daje toliko Bogu čast kao milosrđe”! (Grgur Nazijanski, O ljubavi prema siromasima, 27).
Po onima koje je “život ranio” očituje se samo Gospodinovo lice. Neprestano moramo svjedočiti da je “svako biće koje je izmučeno u tijelu i duši, svaka osoba lišena svojih temeljnih prava, živa slika Kristova” (Susret s onima koje je život ranio, u Toursu, 21. rujna 1996, 2). Susret s Gospodinom, dakle, naravno vodi do stavljanja sebe u službu svoje najmanje braće. Stav poštovanja, dijeljenja, sućuti prema potrebitima odraz je naše vjernosti Kristu. Svaki kršćanin koji, u svojoj slabosti, pruži ruku svome bratu, pomaže mu uspraviti se i hodati, djelujući tako poput Gospodina. “Ljubav u svom dvostrukom izgledu prema Bogu i prema braći, sažimanje je moralnog života vjernika. Ona u Bogu ima svoj početak i svoj kraj” (Tertio millenio adveniente, 50).
U vrijeme vaše posljednje plenarne Skupštine u Lurdu, spomenuli ste da su po “diakoniji (služenju) ljubavi” đakoni svjedoci i služitelji Kristove djelatne ljubavi. Oni imaju služiteljsku odgovornost bdjeti da se djelatna ljubav doista živi. (Đakonat: Božji dar koji treba odjelotvoriti, 1996). Ohrabrujem ih, dakle, da daju, u svom đakonskom služenju, važno mjesto ovom poslanju i da kršćanske zajednice učine osjetljivima za službu ljubavi. Vaša pokrajina ima dugu predaju socijalnog katolicizma koje mora poticati vjernike da ozbiljno upoznaju crkveni socijalni nauk, smatrajući ga poticajem za življenje svoje vjere. Dragocjenu pomoć daju također katoličke ustanove viših studija, specijalizirane za socijalna pitanja, naročito u traženju uzroka novih stanja siromaštva i raščlanjivanje ustrojstava nepravde koji pogađaju čovjeka, sve do predlaganja konkretnih rješenja.
5. U vašim petogodišnjim izvještajima spomenuli ste višestruke oblike prisutnosti kršćana u mjestima siromaštva i patnje vaših biskupija. To su, dakle, brojni kršćani koji s divnom odanošću, osiguravaju pomoć bolesnima, nesposobnima, starima, bolesnima od početka života ili žrtvama novih bolesti. U mnogim je vašim biskupijama bio uložen znatni napor da se stvore ustrojstva za prihvaćanje bolesnih i njihovih obitelji. Kršćani koji ih potiču, po svom dubokom razumijevanju osoba i svom sudjelovanju u svačijoj patnji, lice su ljubavi i milosrđa Krista i njegove Crkve prema onima koji su u kušnji.
Mnogi su vjernici velikodušno zauzeti u službi svoje najsiromašnije braće u različitim karitativnim pokretima kao što su Katolička pripomoć koja je nedavno slavila pedesetu obljetnicu svoga utemeljenja ili također, u vašoj pokrajini, udruga Beskućnika. Htio bih danas osobito ohrabriti mlade, koji u pokretima apostolata ili odgoja, kao Kršćanska radnička mladež ili izviđaštvo, često dijele teške prilike sa svojim drugovima i rade s njima na izgradnji pravednijeg društva u kojem će svatko naći svoje mjesto i moći dolično živjeti. Neka se sjete da je borba za pravednost bitna sastojnica poslanja Crkve! Srdačno pozdravljam članove društva sv. Vinka Paulskoga, čiji će utemeljitelj Frederic Ozanam biti uskoro proglašen blaženim. Bit će jedan od njih koji će biti predložen mladima u Francuskoj kao uzor sveopćeg bratstva usred najsiromašnijih, on koji je objavio: “Htio bih cijeli svijet obuhvatiti mrežom djelatne ljubavi”. Ohrabrujem sve katolike koji, na jedan ili drugi način, u župama, u novim zajednicama, ili u društvenom životu svojih četvrti ili svoga kraja, u suradnji sa svojim sugrađanima drugih načina mišljenja, potiču službe uzajamne pomoći ili solidarnosti.
Potrebno je da i oni koji imaju političke, ekonomske i društvene odgovornosti neporočno vrše svoju zadaću, nastojeći dati prvenstvo dobru osoba i vodeći računa o čovječnom utjecaju svojih opredjeljenja. Mora ih poticati jasna svijest o dostojanstvu rada, shvaćenog s obzirom na čovjekov razvoj i ispunjenje njegova poziva. “Ljudski rad… ima veću vrijednost negoli ostali elementi ekonomskog života, jer su ovi samo sredstvo” (Gaudium et spes, 67).
6. Nije uvijek lako, u sklopu socijalne krize, reagirati na određeno slabljenje moralne svijesti u susretu s osobama različitog porijekla i kulture. Kulturalni razdori često su duboki. Oni izazivaju nepovjerenja i bojazni. Useljenika javno mnijenje ponekad označuje odgovornim za socijalne probleme.
II. vatikanski koncil ističe da je “Bog koji se očinski brine za sve, htio da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su, naime, stvoreni na sliku Božju i pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu samomu” (Gaudium et spes, 24). Nijedan čovjek ne smije biti isključen iz toga božanskog nauma. Svatko mora stoga biti pažljiv prema onome koji je u društvu stranac. U različitim ste prigodama spomenuli zahtjevnu dužnost bratskoga prihvaćanja i uzajamnog poštovanja, ističući da su “u očima Božjim svi ljudi iste rase i istoga podrijetla” (Biskupsko pismo katolicima u Francuskoj). Objava nam prikazuje samoga Krista kao stranca koji kuca na naša vrata (usp. Mt 25,38; Otk 3,20), što zakonito potiče kršćansku zajednicu da sudjeluje u prihvaćanju i podupiranju braće doseljenika u uvažavanju onoga što jesu i njihove uljudbe, osobito kada žive u oskudici.
Poslanje Crkve je podsjećati da u svakom društvu stranac ima, kao i svaki drugi građanin, neotuđiva prava, kao što su živjeti u obitelji i u sigurnosti, koja, ni u kojem slučaju, ne smiju biti zanijekana. Izradba zakona koji odlučuju dužnosti potrebne za život u zajednici mora biti načinjena braneći prava osobe i u duhu koji dopušta građanima učiti živjeti u pluralizmu na dobrobit svih. Ipak, stvarni problemi koje donosi doseljivanje neće moći naći trajno rješenje ako se ne uspostave nove solidarnosti s matičnim zemljama doseljenika.
U župama bratstvo vjernika različitih podrijetla očituje zajedništvo u Kristu prema sveobuhvatnom dosegu Crkve kada svačija riječ može biti izražena i saslušana. Slično, susret između kršćana i vjernika drugih vjerskih baština mora dopustiti bolje uzajamno poznavanje da bi zajedno sudjelovali u izgradnji sjedinjenije ljudske obitelji.
7. Ponekad izgleda da se u javnome mnijenju očituju laksizam (popustljivi stav) i smanjenje zanimanja u sučeljavanju s dugoročnim problemima razvitka najsiromašnijih naroda. Ipak, mir svijeta temelji se na solidarnosti. S druge strane, utvrđuje se da vjernike većinom pokreće neposredno djelovanje, a nužna je jasnija svijest o teškim pitanjima razvitka. Spominjati žurnost suradnje u napretku naroda, “svih ljudi i svakoga čovjeka” dio je poslanja Crkve. Kod vas u Francuskoj postoji duga tradicija konkretnog vježbanja solidarnosti vaših mjesnih Crkava prema Trećem svijetu, osobito u Africi. Pozivam vas da ojačate suradnju među mjesnim Crkvama, sve više osluškujući te Crkve i nastojeći obnoviti pravu suradnju.
Želim pozdraviti brojne pothvate koje preuzimaju redovničke zajednice i crkvene ustanove poput Katoličkog povjerenstva za suradnju i mnoge druge udruge kršćanskog nadahnuća. One provode djelatnu privrženost vaših zajednica prema zemljama Trećega svijeta, osobito slanjem redovnika i laika u ta mjesta, dijeljenjem pomoći ili također brinući se o prihvaćanju i odgoju u Francuskoj svećenika iz tih zemalja.
Da pomognete svojim vjernicima i svim ljudima dobre volje postići veću svijest o teškim pitanjima vezanim uz ustrojstva svjetske ekonomije koja su presudna za život tolikih muškaraca i žena, pozivam vas da poradite da se upozna nedavni dokument koji je objavilo papinsko vijeće Cor unum: Glad u svijetu. Izazov za sve, solidarni razvoj. Doista, kao što sam već rekao “potrebno je međunarodnoj ekonomskoj pozornici nametnuti etičnost solidarnosti, ako se želi da suradnja, ekonomski rast i pravedna podjela dobara mogu označiti budućnost čovječanstva” (Govor na pedesetoj skupštini OUN, 5. listopada 1995, br. 13).
8. Draga braćo u biskupstvu, da zaključim susrete koje sam imao prigodom pohoda ad limina francuskih biskupa, kao i mojeg nedavnog pohoda vašoj zemlji, želim istaknuti svoju radost što sam podijelio brige i nade vašeg biskupskog služenja i utvrdio životnost Crkve u Francuskoj. Želim da prigodom ovog pohoda Petrovu nasljedniku, vaša molitva na grobu Apostola, kao i vaši razgovori u uredima rimske Crkve, budu za vas izvor dinamizma i pouzdanja u budućnost, u zajedništvu s općom Crkvom. Za nekoliko mjeseci ponovno ćemo se susresti u Parizu za Svjetski dan mladih. Bit će to prilika za katolike u Francuskoj, i nadasve za mlade, da prihvate braću i sestre cijeloga svijeta i podijele s njima svoja evanđeoska uvjerenja i svoju zauzetost izgraditi civilizaciju ljubavi. Dok se pripravljamo za Veliki jubilej 2000, po vama, snažno pozivam, dakle, sve katolike u Francuskoj da idu ususret svojoj braći i pružajući im svoje služenje. Tamo ih Krist očekuje.
Svakome od vas i svim članovima vaših biskupija srdačno podjeljujem apostolski blagoslov.