Društveni status djeteta kroz povijest čovječanstva bio je predmet brojnih teorijskih i praktičnih prerada. U Isusovo vrijeme djeca nisu bila visoko cijenjena, budući da “još nisu bili muškarci”. Doista, smetali su rabinima koji su namjeravali objasniti misterije Kraljevstva.

U Evanđelju se čak i apostoli boje da bi djeca mogla uznemiriti Učitelja koji, umjesto toga, pokazuje golemo suosjećanje prema njima. Oni ne samo da mu ne smetaju, nego ih predlaže kao uzore učeništva, jer “njihovo je kraljevstvo Božje” (Mk 10,14). Učenici su pozvani nasljedovati djecu ne u djetinjastim stavovima, što Isus kori, već u čuđenju s kojim se dijete, čak i danas, odnosi prema životu, jer “tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući” (Mk 10,15). Dječji pogled je pogled širom otvoren prema misteriju, koji vidi ono što odrasli teško vide. Stoga je učenik pozvan rasti u povjerenju, napuštanju, čuđenju, divljenju: svim karakteristikama koje se starošću i razočaranjem često gube u čovjeku.

Kršćanska objava osvješćuje Crkvi da su djeca otkupljena Krvlju Kristovom i da su njegovom milošću postala djeca i prijatelji Božji te baštinici vječne slave. Stoga se i njihova vrijednost krije u njima samima, u životnom razdoblju koje proživljavaju, a ne samo s obzirom na ono što će u budućnosti moći dati obitelji, društvu, Crkvi ili državi. Obitelj, Crkva, država su za djecu, a ne djeca za institucije. Čak i kao djeca, ljudi podliježu neotuđivim, nepovredivim i univerzalnim pravima.

Crkva se, u ime Božje, s autoritetom zalaže za prava “neosiguranih”, što mnoga djeca i danas jesu. Suočena sa širenjem nasilja i opasnostima koje gaze život i dostojanstvo djece, postaje još snažniji tumač njihovih potreba pred svim narodima.

Naime, zaštita prava djece je ozbiljna odgovornost roditelja, društvene zajednice i Crkve kao odgojne zajednice. Zaštita prava djece dužnost je Crkve i prvi oblik milosrđa.

Kako uči sveti Ivan Pavao II.: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Ostaje u sebi neshvatljivo biće ako mu se ljubav ne otkrije […], ako je ne iskusi i […] u njoj živo ne sudjeluje” (Enciklika Redemptor hominis, 4. ožujka 1979., 10.). Stoga djeca trebaju i imaju pravo:

– biti priznata, prihvaćena i shvaćena od strane majke, oca i obitelji, imati povjerenja;

– da budu okružena ljubavlju i da uživaju emocionalnu sigurnost, žive li s roditeljima ili ne, da otkriju vlastiti identitet;

– da imaju ime, obitelj i nacionalnost, poštovanje i dobar glas, da uživaju sigurnost i emocionalnu stabilnost u životnim i obrazovnim uvjetima.

Pravo djeteta na odrastanje uključuje i odgojnu odgovornost Crkve zajedno s roditeljima i građanskom zajednicom. Djeca trebaju pronaći u Crkvi Isusa Dobrog Pastira u licu onih koji odgoj i obrazovanje preuzimaju kao poslanje i apostolat, svjesni svog odgojnog angažmana.

U svjetlu onoga što je do sada otkriveno i s ciljem konkretnog ostvarenja zalaganja Crkve prema djeci, odlučio sam ustanoviti Svjetski dan djeteta sa sljedećim ciljevima:

a) dati glas pravima djece i istu pozornost koju je Isus imao prema njima staviti u središte pastoralnog djelovanja Crkve, polazeći ponovno od “glasa djece i dojenčadi” (Ps 8,3) kako bi potvrdili snagu i slavu Božju (usp. Ibid.);

b) promicati iskustvo sveopće Crkve koje se izražava u biskupijskim i nacionalnim dimenzijama, kako bi cijela kršćanska zajednica sve više postajala odgojnom zajednicom sposobnom prije svega biti evangelizirana glasom malenih;

c) dopustiti sveopćoj Crkvi da preuzme osjećaje malenih koje je Spasitelj pozvao (usp. Mt 18, 1-5), tako da se liši “znakova moći i obuče se u snagu znakova” (sv. Antonio Bello, Spisi o miru, sv. 146, br. 130), kako bi postala gostoljubiv i udoban dom za sve, počevši od djece;

d) učiniti da našeg Gospodina Isusa Krista djeca bolje upoznaju, ljube i služe mu kao Prijatelju i Dobrom Pastiru, te ukorijeniti njihovu vjeru u predaju svete djece koju je Crkva primila na dar i koju čuva kao duhovnu baštinu, to prenijeti djeci, njihovim obiteljima i njihovim odgojiteljima;

e) isticati, kako u katehetskoj pripravi tako i u slavljima, Crkvu kao majku.

Želio bih da se ovaj Dan slavi kako na razini sveopće Crkve tako i u partikularnim Crkvama te na regionalnim i nacionalnim razinama. Pripremu Svjetskog dana djeteta povjeravam regionalnim i nacionalnim biskupskim konferencijama koje će osnovati mjesne organizacijske odbore.

Kako bi ova inicijativa našla institucionalno utemeljenje unutar Rimske kurije, ovime osnivam Papinski odbor za Svjetski dan djeteta, priznajući mu javnu kanonsku pravnu osobnost u skladu s čl. 241. Apostolske konstitucije Praedicate Evangelium i istodobno odobravam njihov Statut. Ovo tijelo određujem kao koordinatora i promicatelja inicijativa nacionalnih i regionalnih organizacijskih odbora.

Kako Svjetski dan djeteta ne bi ostao izolirani događaj, a kako pastoralna skrb za djecu postaje sve više kvalificirani prioritet u evanđeoskom i pedagoškom smislu, Papinsko će povjerenstvo biti na raspolaganju za suradnju s nadležnim pastoralnim uredima partikularnih Crkava i biskupskih konferencija.

Naređujem da se ovaj Kirograf i priloženi Statut objave u L’Osservatore Romano i da stupe odmah na snagu; također isti će biti objavljeni i u Acta Apostolicae Sedis.

Iz Vatikana, 20. studenog 2024

Franjo