Patrijarh Pavle u Le Figaro 10. siječnja 1995.
U francuskim novinama Le Figaro od 10. siječnja 1995. u rubrici “Droit de e reponse” objavljeno je pismo srpskoga patrijarha Pavla, i to na temelju odluke Svetoga sinoda SPC. Patrijarh prosvjeduje protiv stavova koje je u intervjuu novinarki Lauri Mandeville, objavljenom u Le Figaro 8. rujna 1994. iznio M. Bruno Etienne. Riječ je o Etienneovoj tvrdnji da je Srpska Pravoslavna Crkva bila “duboko ogrezla u fašizam”. Pretpostavivši da je riječ o neznanju bez zle namjere, Patrijarh ne želi raspravljati nego samo istaknuti neke srpsko-pravoslavne mučenike iz vremena II. svjetskog rata:
“Patrijarh Gavrilo Dožić i žički episkop Nikolaj Velimirović bili su uhićeni od Gestapoa, zatočeni i odvedeni u Dachau. Dalmatinski episkop Irinej Žoršević bio je deportiran u Italiju.
Četiri episkopa (Petar Zimonjić, Sava Trlajić, Dositej Vasić, Platon Jovanović) ubijeni su kao i 544 svećenika.
Sručeno je 450 crkava i 850 oštećeno. Opljačkane su riznice (tisuće ikona) neprocjenjive vrijednosti.
240.000 pravoslavnih Srba prisilno su prevedeni na katolištvo u fašističkoj Hrvatskoj kojoj je bio na čelu Ante Pavelić, vjerni sluga Hitlera i Musolinija, i još 700.000 ih je pobijeno, naročito u konclogoru u Jasenovcu, samo zato što su bili Srbi i pravoslavni.
Toj bolnoj slici koja posebnim svjetlom osvjetljuje tvrdnje M. Etiennea o povezanosti SPC s fašizmom treba još dodati neke činjenice:
Da bi zagušile srpski otpor, hitlerovske su snage odredile da se za svakog ubijenog Nijemca ubije stotinu srpskih talaca. Ta je odluka doista provođena. Po toj logici je SS divizija “Princ Eugen” 20. do 23. listopada 1941. strijeljala oko 7000 građana Kragujevca u Srbiji.”
Patrijarh završava pismom izražavajući spremnost za suradnju i razgovor o svim pitanjima kako bi se mogao uspostaviti plodni dijalog i kako bi svima bila dostupna potpuna informacija.

Ambasada Republike Hrvatske u Parizu odgovara Patrijarhu
Hrvatski veleposlanik u Francuskoj uputio je 24. siječnja l995. novinama Le Figaro, vanjsko-političkom uredniku Charlesu Lambroschiniju dopis u povodu pisma srpskog patrijarha Pavla:
“Le Figaro je 10. siječnja 1995. objavio spis patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve Pavla kao njegov odgovor na članak Laure Mandeville (8. rujna 1994.), u kome novinarka razgovara s Brunom Etienneom, stručnjakom za sociologiju religije uoči putovanja pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku i povodom protivljenja SPC Papinu pohodu Beogradu i Sarajevu.
Moja prva reakcija glede stanovitih tvrdnji Bruna Etienna bila je da Katolička Crkva u Europi očito ima poslanje naviještanja Evanđelja onima koji nisu vjernici, koji vjeru ne prakticiraju, a ne zadatak prozelitizma koji bi se upravljao vjernicima drugih vjerskih zajednica. Također je očito da je Katolička Crkva u Hrvatskoj strogo osudila zločine što ih je počinila država Ante Pavelića, koju državu Vatikan nije nikad priznao. Usuđujem se iznijeti ove primjedbe jer smatram da je u sadašnjim okolnostima bolje uspostavljati miroljubljive i vedre odnose razumijevanja među različitim Crkvama, a ne zazivati zloduhe prošlosti. To pak nije očito u izražavanju patrijarha Pavla.
Koristeći pravo na odgovor Patrijarh niječe optužbu Bruna Etiennea o umiješanosti SPC u fašizam. Istodobno, mjesto da bi odbio tu tvrdnju i možebitnim dokazima utvrdio suprotno, Patrijarh izbjegava pitanje te ide nabrajati primjere #!koji govore (uzeti iz prošlosti) o tragičnom mnoštvu srpskopravoslavnih mučenika u doba II. svjetskog rata#!, nipošto ne pokazujući ni umješanost Srpske Crkve u fašizam.
Namjera nam je reagirati na sustavnu upotrebu tih krivih optužbi koje se odnose na Hrvatsku, a koje je nekoć iznosila jugoslavenska komunistička propaganda, a sada ih iznosi velikosrpski nacionalizam. Zlorabeći pravo na odgovor, Patrijarh optužuje Bruna Etiennea da ne poznaje povijest. Sljedeće činjenice pokazuju povijesnu stvarnost koja je bez sumnje izmakla patrijarhu Pavlu:
Na zasjedanju svoga Sinoda u Beogradu u lipnju-srpnju 1941. Srpska Pravoslavna Crkva izrazila je svoju lojalnost njemačkim okupatorskim snagama i srpskoj kolaboracionističkoj vladi Milana Nedića. Izvješće Svetoga sinoda od 8. srpnja 1941. (objavljeno u #!Glasniku#!, službenom listu SPC) o tome svjedoči: #!Dostojanstvenici SPC sastali su se u dogovoru s okupatorskim vlastima u Beogradu i odlučili su da će Srpska Pravoslavna Crkva lojalno primjenjivati zakone i direktive okupatorskih vlasti i djelovati na sve svoje zajednice kako bi vladao red, mir i poslušnost#! (Tomislav Vuković i Edo Bojović, #!Pregled srpskog antisemitizma#!, Zagreb, Alatir, l992.). Ti zakoni i direktive posebno su pogađale židovsku zajednicu u Srbiji: nošenje žute zvijezde, prisilni radovi, uhićenja, zatočenja u srpskim konclogorima na Banjici i na Sajmištu, mučenja, pogubljenja… (vidi istu knjigu). Zahvaljujući tim zakonima, direktivama i pruženoj potpori, Srbija i Beograd su, kako je u kolovozu 1941. izjavio Harald Turner, visoki njemački komesar, postali prva zemlja i prva europska prijestolnica oslobođeni od Židova – #!Juden frei#! (C.R. Browing, #!Fateful months: assays on the emerge of the final solution#!, New-York, Holmes and Meier, l985.).
Te iste godine, u kolovozu, 500 istaknutih srpskih ličnosti, među njima srpska pravoslavna hijerarhija, potpisali su #!Apel srpskome narodu#! potvrđujući lojalnost i kolaboraciju s njemačkim okupatorom u svrhu #!održavanja reda i mira#! (#!Novo vreme#!, Beograd, 13, 14. i 16. kolovoza 1941.).
Odluka koju su visoki predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve donijeli na sjednici Svetoga sinoda g. 1941. nije ostala tek puki proglas. Srpski dnevnik #!Novo vreme#! (10. srpnja 1941.) izvješćuje na primjer o pohodu pravoslavnih visokih dostojanstvenika u Beogradu zapovjedniku njemačkih vojnih postrojbi u Srbiji, generalu Von Schroederu. Za vrijeme toga susreta njemački general obećao je dostojanstvenicima SPC da će im osigurati sve pogodnosti u vršenju njihove duhovne službe (Tomislav Vuković i Edo Bojović, #!Pregled srpskog antisemitizma#!, Zagreb, Alatir, 1992.). Od sudjelovanja u tome nije se suzdržao ni biskup Nikolaj Velimirović kojega patrijarh Pavle spominje među mučenicima SPC.
Još godine 1935. episkop Velimirović priredio je knjigu pod naslovom #!Nacionalizam svetoga Save#!, u kojoj je srpski prelat pozdravio pothvat Adolfa Hitlera: #!Nacionalno djelo koje je Fuehrer izvršio između 1933. i 1935. postiglo je izvanredan učinak: ponovno okupljanje protestantskog dijela njemačkoga naroda u svojesvrsnu državnu Crkvu; ono što je sveti Sava postigao (sa srpskim narodom) 700 godina prije.#! Te iste godine episkop je primio od Hitlera odlikovanje (Geert Van Dartel, #!Nikolaj Velimirović#!, Zollikon-Zuerich, Glaube in der 2. Welt, 21 janvier 1993.pp.20 a 26.).
S patrijarhom Gavrilom Dožićem episkop Nikolaj Velimirović bio je (četiri mjeseca) zatočen u Dachau. No, patrijarh Pavle zaboravlja reći da su oba prelata napustila Beograd nakon prvog bombardiranja (6. travnja 1941.) da bi se sklonili u manastire Ljubostinju (koji je branila četnička divizija pod zapovjedništvom vojvode Bogdana Gočkog) i Ostrog (Crna Gora). U manastiru Ljubostinji u studenome 1941., episkop Velimirović primio je posjetu Mihaila Olćana, ministra ekonomije u kolaboracionističkoj vladi nacionalnog spasa generala Milana Nedića i ideologa srpskog fašističkog pokreta Zbor što ga je vodio Dimitrije Ljotić (Ljubica ćtefan, #!The serbian orthodox church during World War II.: collaboration with Quisling and nazis#!, Zagreb, Globus, 1995.). Taj posljednji je s Milanom Nedićem uspio da oba pravoslavna prelata budu u siječnju 1945. pučšena iz Dachaua i poslana u Beč (Geert Van Dartel – kao gore).
Glede zatočeništva dvojice prelata u Dachauu, od rujna 1944. do siječnja 1945., preživjeli zatočenik toga logora, pravoslavni svećenik Branko Đorđević svjedoči u članku u #!Glasniku#! (br. 7., 31. srpnja 1945., str. 66.) o #!izvanredno povlaštenom tretmanu#! koji je bio osiguran za stanovite zatočenike nazvane #!počasnima#!, među kojima su bili Dožić i Velimirović, koji su bili zatočeni u logoru u odvojenim nastambama (mogućnost izlaska iz logora, na raspolaganju novine i dopisivanje, posluga i čišćenje koju su vršili drugi logoraši…). U tijeku toga zatočeništva episkop Velimirović priredio je #!kroz prozor moje ćelije – govori srpskom narodu#!, djelo izrazito antisemitsko i šovinističko, poslije osušeno od Svjetskog židovskog kongresa (Geert Van Dartel – kao gore).
U Hrvatskoj se nikad nisu nijekala nedjela i zločini počinjeni od režima Ante Pavelića, kao ni srpska stradanja, no sasvim je neumjesno i neprilično prepirati se o broju žrtava, bez obzira koje narodnosti. Povijest je toliko krivotvorena ili prerađivana, smije se računati samo s znanstvenim istraživanjima. Kad je riječ o srpskim žrtvama Pavelićeva režima, brojevi koje navodi patrijarh Pavle (700.000 pobijenih Srba, naročito u konclogoru Jasenovac) oko 15 puta nadilaze brojeve što ih iznose dva priznata demografa: Srbin Bogoljub Košović i Hrvat Vladimir Đeljavić
Prema srpskom demografu Kočoviću, sveukupni broj srpskih žrtava (uključujući crnogorske) u II. svjetskom ratu na cijelom prostoru bivče Jugoslavije doseže 487.000 (od kojih 334.000 na području Pavelićeve države). U taj su broj uključene sve osobe koje su umrle uslijed svih ratnih zbivanja (bitke, bombardiranja, žrtve hrvatskih ustaša, talijanskih fašista, njemačkih nacista, komunističkih partizana, srpskih četnika, bolesti i konclogora). Prema istom autoru broj hrvatskih žrtava doseže 207.000, a broj muslimanskih 86.000 (Bogoljub Kočović, #!Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji#!, London, Biblioteka Nače Delo, 1985.).
Prema hrvatskom demografu Žerjaviću, sveukupni broj srpskih žrtava doseže 530.000 (od kojih 322.000 na području Pavelićeve Hrvatske), broj hrvatskih žrtava doseže 192.000, a broj muslimanskih 103.000 (Vladimir Žerjavić, #!Jugoslavija: Manipulacije žrtvama drugog svjetskog rata#!, Zagreb, Croatian Information Center, 1993.).
Godine 1946. jugoslavenske su vlasti bile objavile broj žrtava u hrvatskom konclogoru Jasenovac, 42.250, prije nego što su taj broj krivotvorili radi traženja veće ratne odštete. Hrvat Žerjavić navodi brojku od 85.000 jasenovačkih žrtava (od kojih 50.000 Srba, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata i Muslimana i 10.000 Cigana). Prema tome bi od 322.000 srpskih žrtava, koliko ih je sveukupno stradalo u svim ratnim događanjima na području Pavelićeve Hrvatske, njih 50.000 poginulo u Jasenovcu (vidi istu knjigu). Odgovarajući tobože na tvrdnje Bruna Etiennea, patrijarh SPC zadovoljio se je preuzimanjem izobličene revizionističke propagande starog komunističkog režima, koja je kobno utvrđivala velikosrpske mitove i strahove, opravdavajući tako težnje agresora. No, što se može i očekivati od crkvenog velikodostojnika koji je u ožujku 1991. u uskrsnoj poruci svim pravoslavnim vjernicima i svećenicima izjavio da bi bio teški grijeh oprostiti patnje srpskoga naroda, navodeći npr. antisemitskog i antieuropskog episkopa Nikolaja Velimirovića? što očekivati od prelata koji je posljednji sabor episkopa svoje Crkve sazvao u mučeničkom bosanskom gradu Banja Luci, gdje srpski ekstremisti grade parkirališta na prostorima gdje su bile mošeje, jedinstveni dragulji baštine koju su oni razorili? Stav patrijarha Pavla zaista malo pridonosi ekumenskom razumijevanju između Pravoslavne i Katoličke Crkve i koči njihovo približavanje u tom dijelu Europe.