Posjetitelji su mogli vidjeti muzej franjevačkoga samostana, muzej dominikanskoga samostana, moćnik katedrale Gospe Velike, biskupsku pinakoteku u Biskupskoj palači i muzejsku zbirku samostana Sigurata te crkve otvorene za ovu priliku: crkvu Sv. Jakova Pipunara na Pelinama, crkvu Sv. Roka, crkvu Gospe od Karmena, crkvu Sv. Vida u ulici Miha Pracata i crkvu sv. Stjepana.

Povjesničar umjetnosti Ivan Viđen održao je tri stručna vođenja u muzeju franjevačkog samostana, moćniku katedrale Gospe Velike i biskupskoj pinakoteci u Biskupskoj palači te u muzeju dominikanskog samostana. Mladi volonteri dočekivali su posjetitelje na ulazu otvorenih vrata gradskih crkvica, a unatoč lošim vremenskim prilikama brojni posjetitelji su odlučili sudjelovati u ovogodišnjem programu.

Svaka od odabranih crkvica koje su ove godine otvorile vrata na manifestaciji ima svoje zanimljivosti i posebnosti, pa tako crkvica Sv. Jakova Pipunara prvi put se spominje 1225. godine kada redovnici dominikanci dolaze u Dubrovnik i naseljavaju se uz nju. Ta je crkvica rijedak sačuvani primjer romaničkoga stila u Dubrovniku. Crkvica posjeduje oslikani oltar od štuka u baroknome stilu na kojemu se čuva slika Bogorodice s djetetom, rad nepoznatoga dubrovačkog slikara iz 15. stoljeća (ikona „Gospe od Pelina“).

Crkvica Preobraženja Gospodinova nazvana je „Sigurata“ (što dolazi od latinskoga naziva za blagdan Preobraženja: Transfiguratio Domini). Uz crkvu od pamtivijeka žive redovnice, a danas su to školske sestre franjevke. Nakon što je stara čudotvorna ikona Gospe od Porata (koja je nakon potresa 1667. spašena iz ruševina katedrale) 1706. godine izgorjela u crkvi Sv. Vlaha, dubrovačka vlada je od redovnica zatražila ikonu Gospe sa sinom koja se u crkvi Sigurati od davnina štovala. Ona je tako postala nova slika Gospe od Porata. U toj se crkvi nalazi i ‘Bambin’ – kip Djetešca Isusa s obiteljskoga (kućnog) oltarića obitelji Ruđera Boškovića koji je oporukom ostavila njegova sestra, pjesnikinja Anica Bošković.

Odluka o izgradnji crkve Sv. Roka donesena je 1535., očito nakon epidemije kuge koja je bila poharala Dubrovnik 1527. godine. Bratovština Sv. Roka utemeljena je 1542. godine, a jedna od njezinih zadaća bila je da se brine za osuđenike na smrt. Na istočnom zidu crkve (u Zlatarićevoj ulici) urezan je natpis: „Pax vobis. Memento mori quiludetispilla 1597.“ (latinski: „Mir s vama. Sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom. 1597“) i još jedan, kraći: „Ego vosanimadvertoludentes“ („Igrači, opominjem vas“). Taj je grafit svjedočanstvo da se i u Dubrovniku igrao renesansni nogomet, poznat i iz arhivskih izvora.

Na mjestu sadašnje crkve Gospe od Karmena u srednjemu vijeku nalazila se crkva Sv. Ivana evanđelista, koja je dala i ime susjednoj velikoj kuli koja štiti gradsku luku. U unutrašnjosti crkve nalaze se oltarne pale talijanskih baroknih slikara i sva su ova barokna umjetnička djela vrlo vrijedna i posljednjih su godina restaurirana. Iznad glavnoga portala nalazi se grb Dubrovačke Republike i posvetni natpis. Nakon potresa 1979. zbog oštećenja nije više u funkciji, a dosad su obavljena arheološka istraživanja i statička sanacija građevine, očekujući završetak obnove interijera u budućnosti.

Crkva Sv. Vida izgrađena je na mjestu istoimene starije crkvice koja je srušena u Velikome potresu 1667. godine. Neki pretpostavljaju da se ta crkvica izvorno nalazila uz gradsku kuću brodovlasnika i dobrotvora Miha Pracata, po kojemu i ta ulica nosi ime. Godine 1932. popravila ju je obitelj Katić (nasljednici obitelji Pucić i Pozza-Sorgo) u spomen svojih predaka, o čemu svjedoči spomen-ploča postavljena desno od oltara. Danas o njoj redovno skrbe obitelji Gozze-Gučetić, Katić i Dragičević. Zahvaljujući njima bogoslužje se u toj kapelici uredno odvija svake godine na svečev blagdan 15. lipnja.

Crkva Sv. Stjepana na Pustijerni jedna je od najstarijih crkava u Dubrovniku, a spominje je još i bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u 10. stoljeću. Prema predaji, tu se nalazila prva zbirka svetačkih relikvija (moći) u gradu, a tu se 971. godine dogodilo i ukazanje sv. Vlaha svećeniku Stojku. Uz otu crkvu vezuje se i legenda o boravku hrvatskoga kralja Stjepana Miroslava i njegove supruge Margarite iz sredine 10. stoljeća. Kralj je, prema predaji, u toj crkvi i pokopan, o čemu svjedoči i spomen-ploča koju je 1927. postavila Družba braće hrvatskoga zmaja na vanjskome zidu. Arheološka istraživanja i obnova provedeni su 2011.-2017. godine zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine. Istraživanjem je raščlanjeno nekoliko razvojnih faza crkve od kojih su predromanička i romanička najvažnije, a tada je oko crkve bilo i pripadajuće groblje. Crkva je također bila u upotrebi u gotičkom, renesansnom i baroknom periodu, a crkva je napuštena nakon što se urušila u Velikom potresu 1667. godine, no njezine ruševine i poslije su bile korištene za različite svrhe.