Okupljene je pozdravio i zahvalio im na dolasku Ivan Viđen, član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije koje je organizator manifestacije. Posebno je zahvalio predavaču, istaknuvši da je predavanje rezultat njegovog nedavnog istraživanja koje je objavljeno u jednom međunarodnom časopisu.

Predavač je kazao da je dobro što se predavanje održava u Biskupskoj palači jer se u njoj čuva nekoliko važnih djela o kojima je bilo riječi u predavanju. Razdoblje o kojem dr. Marušić piše i koje ga zanima je 14. i 15. stoljeće jer je mnogo načina na koje su sveti prostori u kućama mogli biti formirani i mnogo je predmeta koji su imali snagu utjeloviti jedan sveti prostor. To je tema koja potpada pod sakralnu baštinu Grada.

Kako bi imali cjelovitiji uvod u pobožnost srednjovjekovnog Dubrovnika nužno je uključiti i drugu stranu medalje odnosno način kako je vjera ulazila u stambene prostore Grada, u kuće, spavaće sobe, saloče i otkriti koja je bila uloga tih svetih slika za ljude onoga doba.

Kada spominjemo privatnu pobožnost prvo ćemo pomisliti na privatne kapele, nastavio je predavač. One su postojale uz svaki ljetnikovac, ali i unutar Grada uz značajnije kuće i palače. Obitelji koje su imale kapele dobile bi dozvolu od nadbiskupa i patronatsko pravo nad tom kapelom te su bile zadužene za opremanje kapele i opskrbljivanje sredstava za redovito slavljenje mise. Sve te kapele su imale i ulaz prema vani i tako bile otvorene i ljudima izvan same kuće i kruga obitelj.

Dubrovački nadbiskup Giovanni Dominici napisao je jedno djelo Pravilnik o upravljanju obitelji u pet točaka odnosno pet knjiga. Prva točka je vezana uz svete slike u kućnim prostorima i ulogu koje su svete slike imale u odgajanju djece. Dominici ističe kako je u kućama potrebno držati slike i skulpture Djevice Marije s djetetom u rukama i s malom pticom i jabukom u djetetovoj ruci. Dobro je imati prikaz kako dijete spava u majčinom naručju i kako se međusobno gledaju kako bi se dijete u tim prikazima moglo prepoznati. Na kraju te prve knjige Dominici predlaže da se u kućama podignu oltari koje će djeca ukrašavati na svečane dane kao što se to radi u crkvama.

U Dubrovniku postoje djela koja na pravi način pokazuju kako su te slike izgledale i kako su mogle biti korištene. Jedna od njih je slika Blaža Jurjeva Trogiranina koja se nalazi u Biskupskoj palači. Slika Bogorodice s djetetom prikazuje prisnost majke i djeteta dok dijete u ruci drži jabuku.

Pitanje je gdje su u kući te slike mogle stajati i na koji način su se one izlagale, nastavio je predavač. Često je to bilo u spavaćim sobama gdje bi se uz sliku nalazila svijeća dok je ispod slike bila posuda u kojoj se nalazila blagoslovljena voda. Dugo je prevladavalo mišljenje kako se u kućnim pobožnim slikama radi o ponavljanju istih ikonografija i da se ne može znati kako su slike bile korištene. Da to nije tako govori slika maloga formata Carla Crivelija iz Ankone. Zbog iznimno malog formata ta slika nije bila izlagana na zidu već se čuvala u svilenom etuiu i gledala se samo u trenucima molitve. U tim slikama se može primijetiti skrivene asocijacije na muku Kristovu. Neki primjeri iz Dubrovnika koji ne pripadaju korpusu kućnih slika pokazuju neke elemente kućnih pobožnosti. Primjer je pala Nikole Božidarević iz prve polovice 16. stoljeća koja lijevo od Bogorodice prikazuje sv. Dominika. Posebnost Božidarevićeve pale je da on na neki način modificira ikonografiju uvodeći motiv knjige s resicama. S druge strane Bogorodice na toj slici je sv. Jakov koji ima štap na kojem je privezana krunica. Jedna druga slika prikazuje navještenje koje nas vraća u domenu kućnog prostora.

Osim samih slika i skulptura poznato je da je postojao i cijeli niz relikvija koje su bile čuvane u kućama. Kao primjer se navode relikvije donesena s hodočašća iz Svete zemlje poput četiri jerihonske ruže, kamenja sa svetih mjesta, dijelovi špaga s kojima su mjerena najsvetija mjesta kršćanstva. Zanimljiv je i primjer otoka Dakse s franjevačkim samostanom na kojem je postojala kapela Svetog groba. Tijekom Velikog tjedna su brojni Dubrovčani u barkama hodočastili na sveti otok Daksu koja, kao što to kaže Đuro Ferić, hini da je Palestina. Znači na neki način se rekreirala ta sveta topografija Svete zemlje na jednom dubrovačkom otočiću, zaključio je dr. Marušić.

Matko Matija Marušić poslijedoktorski je istraživač na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Od 2015. do 2019. bio je asistent-doktorand na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Doktorirao je u listopadu 2019. godine s temom o urbanom razvoju dubrovačkih seksterija u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Osim teme doktorske radnje, proučava materijalne aspekte pobožnosti, uključujući velike narudžbe za sakralne prostore, kao i manje poznate, u istraživanjima često zanemarivane, predmete poput ikona i nabožnih sličica do srednjeg vijeka do modernog doba. Objavio je nekoliko radova na temu dubrovačkih raspela i pobožnosti Križnog puta na Daksi.