Modruš, (IKA) – Uoči proslave blagdana Presvetog Trojstva i okruglog stola o drevnoj Modruškoj biskupiji, gospićko-senjski biskup Mile Bogović objavio je knjigu “Modruška ili Krbavska biskupija”, kao treću u nizu nakon onih o Otočkoj i Senjskoj biskupiji u godini kada Gospićko-senjska biskupija slavi 10. obljetnicu svog postojanja. Knjiga je izašla u povodu 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš (1460.–2010). Naime, odredbom pape Pija II., a na molbu gospodara Modruša Stjepana Frankopana i biskupa – do tada krbavskoga, a od tada (prvog) modruškog – Franje Modrušanina 4. lipnja 1460. Modruš je postao biskupijsko središte i dobio status grada. U povodu obljetnice toga događaja biskup Bogović je priredio za tisak nekoliko svojih prijašnjih radova o Krbavskoj ili Modruškoj biskupiji i o župama koje se nalaze oko Modruša i knjigu namijenio Modrušanima i ljubiteljima modruške vjerske i kulturne prošlosti. U prvom dijelu knjige autor se bavi Krbavskom biskupijom kao zasebnom crkvenom upravnom jedinicom utemeljenom na pokrajinskom saboru u Splitu 1185. godine. U drugom dijelu rada dr. Bogović govori o Modrušu kao biskupijskom središtu (od 1460.) posebno analizirajući povijesnu povezanost Modruša i Frankopana, odnosno patronat koji su ti kneževi imali nad biskupima i biskupijama. Donosi povijesne podatke iz života značajnijih modruških biskupa: prvog Franje Modrušanina (1456.-1461.), potom Nikole Modruškog (1461.-1480.), Antuna Dalmatinca (1480.-1486.?), Kristofora Dubrovčanina (1480./86. – 1499.) i konačno Šimuna Kožičića Benje (1509.-1536.) kao posljednjega modruškog biskupa koji je boravio i djelovao u svojoj biskupiji. U trećem dijelu knjige Bogović donosi izvatke iz povijesti nekih župa ogulinskog dekanata i to Generalskog Stola, Lešća na Dobri, Modruša, Ogulin (Sv. Križ), Oštarija i Saborskog. Govoreći o župi Generalski Stol bavi se i nekim sporovima zagrebačkih i krbavskih biskupa, kao i cijepanjem velike župe Lešće (na Dobri). Tu su izvješća župnika Josipa Ligatića iz 1850. iz kojeg se vidi da je župa tada imala 1.721 katolika (143 kuće) i 5 pravoslavaca. Nakon razvojačenja Krajine (1881.) i raspada obiteljskih zadruga došlo je do velikog iseljavanja. Bogović razjašnjava i povijest drevne župe Lešće na Dobri koja 1722. uz župnu crkvu ima još osam kapela: u Lipi (dvije), Umolu, Grabrku, Otoku, Perjasici, Tomašićima i Erdelju. Većim dijelom će te kapele kasnije postati župne crkve. Sagledava i povijesno značajnije lešćanskog Urbara. Novi dio ovog poglavlja još jednom se vraća Modrušu kao biskupijskom i župnom središtu, nastanku Modruša, sakralnim objektima u srednjovjekovnom Modrušu kao i silasku u ravnicu, tj. nastanku Ogulina, obnovi župe nakon Bečkog rata i crkvama u ogulinskoj župi (Sv. Jakov, Sv. Bernardin, Sv. Križ). U petom dijelu poglavlja raspravlja o Oštarijama i izgradnji crkve Čudotvorne Gospe, buli pape Pija II. te predlaže da se u (tadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji) obnovi zamrla predaja povezana uz Čudesnu Gospu u Oštarijama i, još više, da se od ovoga svetišta učini duhovno središte ako ne cijele, a ono bar jednog dijela nadbiskupije. Slaže djeliće povijesti Saborskog između dvije pustoši – one koju je rezultiralo tursko razaranje koncem 15. stoljeća i najnovije koju su počinili pobunjeni Srbi (1991.), a zatim komentira knjigu o Saborskom objavljenu 1995. godine u izdanju ogulinskog ogranka Matice hrvatske.