Dubrovnik, (IKA) – Knjiga Serafina Razzija “Povijest Dubrovnika” objavljena prije četiri stoljeća na latinskom jeziku, a sada prevedena s latinskog na hrvatski jezik te opremljena kritičkom studijom i znanstvenom opremom, predstavljena je u petak 4. veljače u Kneževu dvoru u Dubrovniku. Uz priređivača prof. dr. Stjepana Krasića o knjizi su govorili akademici Luko Paljetak i Radoslav Tomić. Nakladnik knjige je dubrovački ogranak Matice hrvatske.
Sve do 17. stoljeća Dubrovnik nije imao pravog povjesničara, život se u Dubrovniku više živio nego što je o njemu pisano, a i taj prvi pravi povjesničar nije bio domaći sin nego stranac, talijanski dominikanac Serafino Razzi, rečeno je na predstavljanju. Razzi je bio poznati talijanski humanist 16. stoljeća koji je napisao oko 145 djela i rasprava različitog sadržaja. Krajem 16. stoljeća došao je u Dubrovnik kao generalni vikar odnosno starješina Dubrovačke dominikanske kongregacije. O tom njegovu radu na pisanju povijesti Dubrovnika dr. Krasić je rekao: “Stigavši u Dubrovnik, dao se na traženje dokumenata za svoju buduću crkvenu i opću povijest. No, kao i u Italiji, tako ni u samom Dubrovniku nije ništa takvoga pronašao. Od male mu je pomoći mogao biti rukopis Filipa De Diversisa koji je, pored svoje kratkoće, mnogo više govorio o arhitekturi, nego o povijesti Dubrovnika. Da stvar bude gora, vlada ga nije puštala u svoj državni arhiv. Njegova želja da upozna povijest grada bila je stavljena na veliku kušnju. Ipak se nije predavao. U pomoć mu je priskočio Šimun Ranjina koji je kod svoje kuće čuvao anale svog oca Nikole. Prijatelji su ga uputili i na spis benediktinca Euzebija Kabožića koji se bavio crkvenom prošlošću svoga grada. Ipak ni to mu nije pomoglo, jer je Kabužić svoje djelo tek počeo pisati. Mogao mu je pomoći jedan ljetopis koji je u XIX. st. objavio Natko Nodilo pod naslovom “Anali Anonima”, ali nije sigurno da ih je ikada imao u rukama. Nije mu preostalo drugo nego da sam nešto učini. Da je uporno i marljivo istraživao dokaz je da je u manje od dvije godine, koliko je proveo u Dubrovniku, prikupio gradivo za crkvenu povijest pod naslovom “Narrazioni o vero storia degli Arcivescovi di Raugia”, koju smo 1999. objavili ovdje u Dubrovniku. U njoj je obradio 49 biografija dubrovačkih (nad)biskupa od početka do kraja 16. st. Iza toga je napisao ili, bolje reći, prikupio gradivo za opću povijest Dubrovnika pod naslovom “La storia di Raugia”. U tu svrhu je od Konavala do Stona pješke obišao cijelu Dubrovačku Republiku, sve popisao i opisao. Opisao je Konavle, Cavtat, Župu, Gruž, Rijeku Dubrovačku, Šumetsku dolinu, Ston, Stonsku solanu. Posjetio je otoke: Lastovo, Mljet, Šipan, Lopud, Koločep, Daksu, Lokrum i luku Zaton. Nije propustio posjetiti i opisati čak ni male otoke Rudu, Mrkan i Sv. Andriju na pučini, tražeći ostatke kuća, pustinjskih obitavališta, crkvica i bilo čega drugoga od kulturno – povijesnog značaja. Bilo je to prvi put u dugoj povijesti Dubrovnika da se netko uopće zanimao za tu tematiku”. Grad odnosno Republika u to je vrijeme, prema Razziju, imala “oko deset tisuća ognjišta” odnosno oko 30.000 duša i 47 crkava.
U knjizi je Razzi pojedinačno obradio sljedeće teme: ulice, zgrade, crkve, način života njegovih stanovnika, gradsku i državnu vlast, društveni staleži, njihov način života, vojsku, opskrbu hranom i pićem, biskupijski i redovnički kler, pogrebne običaje, pravni sustav, školsku izobrazbu i način života mladeži, jezik kojim se govori u Dubrovniku, odnos prema strancima, odnos plemića i pučana, umjetnička djela, učene ljude i njihova djela, način života, odijevanja žena, svetkovinu sv. Vlaha, bratovštine, cehovske udruge, važnije crkvene obrede i mnogo drugih stvari.
Knjigu “Povijest Dubrovnika” Razzi je dao tiskati 1595. u toskanskom gradu Luki (Lucca) te je posvetio dubrovačkoj vlasteli i knezu Republike, a zahvaljujući knjizi Dubrovnik je postao poznat ondašnjem svijetu. Ta knjiga je ujedno prva tiskana povijest nekog hrvatskog područja uopće. Zahvaljujući prijevodu dr. Krasića od sada je dostupna i na hrvatskom jeziku.