Zagreb, (IKA) – O ovogodišnjoj svetkovini Asiškog siromaška, u izdanju Veritasa, Glasnika sv. Antuna Padovanskoga objavljena je knjiga Yvesa Ivonidesa (1923.-1983.) „Život sv. Franje Asiškoga”. Autor, inače pravim imenom Ivon Ćuk, franjevac konventualac u knjizi sabire tekstove koje je već u prvoj godini izlaženja kao podlistak objavljivao na stranicama prvoga poslijeratnoga katoličkog mjesečnika, “Glasnika sv. Antuna Padovanskoga” kasnijega i današnjega “Veritasa”.
Poput sveca čiji ideal ni danas nakon devet stoljeća ne blijedi, tako i ovo izdanje koje se prvi puta pojavio 1963. godine privlači preko prepoznatljivog i lakog autora stila, čitljivog i zanimljivog svakome.
U prvom dijelu knjige naslovljenom „Zov mladosti”, Ivonides podsjeća na bezbrižno Franjino odrastanje koje kao da ga „tjera” na vlastito dokazivanje (i pokazivanje). No, snovi se ruše „običnom” groznicom, a misli se vraćaju Bogu i pozivaju na put molitve i služenja bijednicima koje „nije samo sažalijevao, nego ljubio i obilno darivao”. To dovodi do novog čovjeka, koji sve što je primio od zemaljskoga oca, njemu i vraća, jer ga je Bog učinio slobodnim „kao pticu usred šume”. U ovome dijelu autor na poseban način prikazuje Franjinu majku i njezinu ljubav prema sinu koji se čudno ponaša, ali ona u „svemu tome nije vidjela ni trunke zla”.
U drugom dijelu „Na Božjem putu” prikazan je Franjo na njegovu putu sazrijevanja, jer „on je još morao proći duboka poniženja i kušnju velikih unutarnjih borbi bez koji nijedna duša ne postaje jaka”.
„Djelo se razvija” naslov je trećega dijela koje donosi slike života ondašnje Umbrije, čiji se pojedini stanovnici oduševljavaju na radikalan život, potaknuti Franjinim primjerom. Autor piše: Franjo je „propovijedao tako ljupko, s takvim prizvukom dobrote da je zapalio mnoštvo. Nekom tajanstvenom snagom dopirao je do dna duše svojih slušatelja. Polako, a prodorno, nenametljivo, a ustrajno, odlučno, a ne izazovno”. Ivonides snagu Franjine dobrote ističe i pri njegovu odlasku na Istok, gdje je propovijedao unatoč činjenici što nije znao arapski jezik, no „dobroti nije nužno znanje jezika”.
U posljednjem dijelu knjige „Oproštaj sa svijetom” prikazan je Franjo u njegovom posljednjem stadiju života. Tu posebno dolazi do izražaja Franjina radost iščekivanja Božića, jer je „svaki Božić želio doživjeti što snažnije i dublje”. Slijedi događaj na La Verni, gdje Franjo dobiva rane, te tako „mistično raspet s Isusom biva pripravan krenuti k Ocu”, da bi naposljetku okružen braćom „u kolibi od pruća umirao na goloj zemlji”, a prije toga nije zaboravio svoj grad, već je dok su ga nosili prema Porcijunkuli, prema njemu „upro svoj pogled, podigao drhtavu desnicu, načinio znak križa i izgovorio riječi: ‘dragi grade, blagoslovio te Bog'”.