Zagreb, (IKA) – U organizaciji Hrvatske dominikanske provincije i Galerije Klovićevi dvori iz Zagreba u srijedu 9. ožujka održana je XI. pepelnica umjetnika s temom “Književnost između umijeća i umjetnosti. Ne živi čovjek samo od riječi…”. Mjesto događanja toga tradicionalnog dijaloga teologije i umjetnosti bila je Galerija Klovićevi dvori. Stoga je na početku riječ dobrodošlice uputila ravnateljica Vesna Kusin, koja nije krila radost što se ta inicijativa uspješno nastavlja dugi niz godina. Inicijator niza tribina i voditelj fr. Frano Prcela istaknuo je kako taj susret nije rasprava u kojemu će netko od sudionika dokazati svoje znanje, već je diskusija i inicijativa dijaloga teologije i umjetnosti.
Spisateljica Andrea Zlatar odgovarajući na pitanje umijeća književnosti, odnosno kada se može govoriti o književnosti kao umjetnosti istaknula je specifičnost te grane umjetnosti. Naime, književnost je vid umjetnosti koja se ne studira poput drugih umjetnosti već kroz teorije povijesti i znanosti. Studenti dolaze na studij jer žele pisati, i onda vide da ono što se nudi pokazuje da se pisati uči čitajući ili pišući. Umjetnost funkcionira onda kad komunicira, pisanje je ona vrsta umjetnosti gdje čovjek vlastitim govorom mora stvoriti jezik koji će drugima nešto značiti, u kojemu će se drugima moći predstaviti ono što ne poznaju. Književnik Miro Gavran istaknuo je kako književnik osim umijeća riječi treba biti senzibilan čovjek, tj. da snažno osjeća stvari koje proživljava, jer neće pisati o stvarima koje ga se ne tiču. Važna je i moć zapažanja detalja, ali i cjeline, i naposljetku mora imati želju, jer čovjek koji nema želju pripovijedati u bilo kojem vidu neće posegnuti za perom.
Govoreći o povlaštenom mjestu književnosti danas, teolog dr. Anton Tamarut podsjetio je na polazišta teologa i teologije koja se temelje na Bogu, odnosu Boga i čovjeka, dakle pitanje vjere. No, i nevjera je tema teologova bavljenja, a moglo bi biti i nešto treće, ravnodušnost i sl. jer odsutnost Boga nije neteološko pitanje. Podsjetio je na sliku obećane zemlje i svega onoga što taj egzodus nosi sa sobom na tom putu, te to primijenio na konkretan kontekst našega naroda s posebnim naglaskom na sve borbe, Domovinski rat i iskustva u njemu i nakon njega, pitanja pomirenja, osvete, suživota, suprotnosti, iskustvo siromaštva, različite druge teme koje pogađaju čovjeka iznutra, bio on vjernik ili ne, te izriče uzdah, vapaj Bogu. Prijelaz, prolazak kroz more, želja za vraćanjem jer nam je tamo bilo bolje, sve to daje nadahnuća ne samo književnicima, nego i drugim umjetnicima, rekao je dr. Tamarut.
U nastavku, Gavran je predstavio vlastito iskustvo intenzivne samoće, koju neki književnici nazivaju sretnim sužanjstvom. Kad želiš nešto napisati moraš se odvojiti od svoje svakodnevice, no treba se što prije vratiti u normalan život, nije dobro otuđiti se od svijeta.

Na Prcelinu konstataciju kako nikada nismo kao danas imali toliko teoloških učilišta u Hrvatskoj, kao i toliko studenata teologije, dr. Tamarut je dodao kako teologija treba pratiti život, ona treba nastati iz života, ona bi morala biti vjeran odraz ljudi, života na konkretnom prostoru, u konkretnim povijesnim prilikama. I tek iz tog konteksta, te stvarnosti ona bi trebala pružiti svjetlo, buditi nadu. Ona bi trebala označavati put, trebala bi imati proročko značenje. Ne u smislu nagađanja, predskazivanja, jer teolog ne treba imati nadnaravne sposobnosti. Njegovo je da u svjetlu Božje riječi iščitava znakove vremena, povezuje i donosi zaključak. Dr. Tamarut istaknuo je kako teolog mora biti u dijalogu sa svijetom. U konačnici, i Crkva se na II. vatikanskom koncilu opredijelila za dijalog. Stoga je danas zadatak teologa da pomno osluškuje svoje vrijeme.
U raspravi se dotaknula i tema prijevoda, te je Andrea Zlatar istaknula kako je to nešto više od prijevoda teksta. Riječ je o prenošenju iz jedne kulture u drugu, iz jednog svijeta u drugi svijet, transmisije kulturalnih svjetova. Također se pokušalo razjasniti što je to idealan pisac, a što idealan čitač. Svaka umjetnost za razliku od umijeća je naviještanje koje je u konačnici svjedočenje. A svako istinsko svjedočenje jest tek onda svjedočenje ako je služenje svijetu, što je početak jednog specifičnog iskustva, tradicijskog ili transcendentnog, iskustva Boga. Kakvo svjedočanstvo dajemo ovisi o tome koliko smo spremni ne samo čitati i pisati i komunicirati, nego koliko smo spremni dati sebe u to rečeno, napisano pročitano, misli su kojima je Prcela zaključio tribinu.