Rimini, 27. 8. 1998. (IKA) – “Do kojih granica treba ići znanstveno istraživanje?”, pitanje je na koje su na Meetingu ’98 za prijateljstvo među narodima što se ovih dana održava u Riminiju u utorak, 25. kolovoza, pokušali odgovoriti rektor katoličkog sveučilišta u Čileu i predsjednik Papinske akademije za život Juan de Dios Vial Correa te redovni profesor biokemije na milanskom sveučilištu Luigi Rossi Bernardi.
Odgovarajući na pitanje polazišta, Correa je rekao da je znanje jednako dobro kao hrana i disanje te da svako novo otkriće, koliko god neznatno bilo, je poput prozora prema stvarnosti. Međutim ne smije se zaboraviti, dodao je, da posebice danas znanstveno istraživanje ne rađa samo radošću i traženjem sreće, već je uključeno i u veliki program razvoja kojim dominira nastojanje oko postizanja moći utemeljenoj na znanosti, tehnologiji i industriji usmjerenoj bezgraničnom rastu. Ako se u tom procesu razum uspava počet će se rađati čudovišta. Znanost sanja o tome da bude dopušteno činiti sve što je moguće. Ako je do dopustivo, zaključio je Correa, nestaje smisao mjere i stvarnosti i tada je čovjek sa svojim razumom jedina i nepremostiva granica znanosti.
Rossi Bernardi govorio je o naprecima genetskog istraživanja ne krijući međutim njezine negativne posljedice. Dovoljno je pet ljudi, rekao je, nekoliko desetaka tisuća dolara i dvije prostorije kako bi se postigli razarajući učinci.
Idućeg dana u srijedu, 26. kolovoza, prijepodnevna tema susreta bila je “San koji zadivljuje i ideal koji se utjelovljuje”. O. Fidel Gonzales polazeći od svojih nedavnih istraživanja o susretu i sukobu g. 1500. Europe i novog svijeta u Meksiku, nastojao je izdvojiti neke primjere nade u onim povijesnim razdobljima gdje se činilo da je čovjekov “Ja” izgubljen, no ipak uvijek se pronalazio tračak svjetlosti koji je omogućio ljudima da postanu graditelji povijesti.