“I koji su vjerni, bit će u ljubavi s njim!” (Mudr 3,9).

Knjiga mudrosti govori o žrtvama nepravde i nasilja. Ali o njima razmišlja u perspektivi vječnosti. “Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti” (Mudr 3,4).
Stoga se i mi vjernici, razmišljajući o žrtvama nasilja, ne zaustavljamo samo na njihovim grobovima i grobištima koja su velikim dijelom neobilježena, nepoznata, nego s vjerom u vječni život molimo za njih.
U Evanđelju Isus tješi Lazareve sestre Mariju i Martu baš s tom nadom i s tom istinom bez koje bi ljudski život bio ličen konačnog smisla, bez kojih bi žrtve nepravde bile uništene bez ikakve zadovoljštine, a mnogi zločinitelji bi ostali bez odgovornosti!

Kod groba Lazarova Isus Krist svečano, božanskim autoritetom, objavljuje da ljudski život ne svršava smrću; čovjek je stvoren i pozvan u baštinu besmrtnosti. Isus Krist jasno govori da nam On osigurava sretnu vječnost i slavno uskrsnuće, ako mu vjerujemo, ako prihvatimo dar njegove otkupiteljske ljubavi; on nas uključuje u svoju smrt, svoju žrtvu, ali i u svoje slavno uskrsnuće. Zato govori Marti: “Uskrsnut će brat tvoj!” (Iv 11,23).
Bez te istine i bez te nade ni ljudski život ni ljudska povijest ne bi imali pravednu završnicu. Koliko puta ovdje zlo ima zadnju riječ! Koliko puta ovdje nepravda sudi pravednosti, laž istini! Koliko puta su i najnedužnije žrtve nemoćne i bez ikakve zaštite prepuštene okrutnoj moći nasilja!
Dok ovdje Bog ne zaustavlja ljudsku slobodu i kada čini zlo, u vječnosti biva sve ispravljeno. Stoga, što god čovjek na ovom svijetu radi, bilo dobro, bilo zlo, bilo da nekriv trpi, bilo drugome nanosi nepravdu i patnju, sve je uloženo u vječnost; sve je to sjetva za vječnu žetvu!
Ove subote svi hrvatski biskupi u svojim katedralama slave novozavjetnu žrtvu Otkupljenja za sve žrtve nasilja u prošlom svjetskom ratu, poslije rata i u ovom ratu. Tko god je ubijen samo zbog svoje nacionalne pripadnosti ili svog vjerskog uvjerenja ili zbog svog političkog opredjeljenja smatra se žrtvom nasilja i nepravde.
Svaki čovjek stvoren je na sliku i priliku Božju i rođen je sa svojim dostojanstvom i sa svojim pravom da živi svoj identitet i svoju pripadnost vjerskoj, nacionalnoj i političkoj zajednici. To je pravo nepovredivo, ali to pravo i njega obavezuje da drugom čovjeku priznaje identična prava i da ih poštuje. To je temeljno načelo koje osigurava mir među ljudima, narodima, među različitima bilo s kojeg naslova.
Na tom načelu stoji mir u kojem je zajamčena sigurnost, sloboda, ravnopravnost među ljudima i narodima. Kad se god događa nepoštivanje toga načela, uvijek se unosi među ljude napetost, nezadovoljstvo i nemir. Povreda ljudskih prava i ljudskog dostojanstva čin je nepravde. Nepravda je korijen iz kojega rastu nasilja, tlačenja i ratovi. U takvim se sukobima rasplamsava mržnja koja produbljuje neprijateljstva. Mržnja opet raspaljuje osvetničke strasti, i posljedica svega toga su ljudi-žrtve. Makar pojedinci mogu u tim napastima činiti nasilja nad nedužnim ljudima i za njih su odgovorni, mržnja krivnju proširuje na cijelu zajednicu, na cijeli narod, i tako proširenom krivnjom proširuju se i zločini nad ljudima koji nisu činili zločine, koji čak nisu ni mrzili ni osvećivali se, ali kojima je krivnja samo to da pripadaju dotičnom narodu, dotičnoj vjerskoj zajednici ili odrečenoj društvenoj skupini.
Nepravedne optužbe u službi su mržnje, a mržnja je u savezu sa smrću. Stoga su stradale nevine žrtve muževa, žena, mladih i djece, vojni zarobljenici. I oni koji su pali u zakonitoj samoobrani slobode i mira od nepravednog nasilja, i oni su žrtve.
Rat je uvijek najveća nesreća. Prošli svjetski rat gazio je sve ljudske obzire i konvencije. Ne samo da je ubijao ljude u vojnim sukobima, nego je satirao i civilno stanovništvo bombardiranjima gradova i sela, u progonima mnoštva ljudi iz njihovih sjedišta. I u našim prostorima to se događalo.
Stare nepravde, koje su teško pogađale hrvatski narod već od 1918. godine, staložile su se u mnogim ljudima kao patnja poniženja, što je opet trajno podržavalo težnju za slobodnim i pravednim mirom. Na tu težnju za slobodom opet je s druge strane odgovoreno nasiljem koje je bilo umnoženo sukobom velikih sila suprotnih interesa, snaga koje su bile uključene u taj drugi svjetski rat. Sve je to uzrokovalo da su pogibali ne samo vojnici u vojnim sukobima, nego i ljudi izvan tih sukoba koji su padali kao žrtve mržnje i osvete. Bilo ih je na svakoj strani, u svakom narodu, u svakoj zajednici.
Mi žalimo svaku tu žrtvu, bez obzira od koje strane i na kojoj je strani pala. Mi poštujemo svaku nedužnu žrtvu, uživljeni u strahove i tjeskobe svih tih ljudi i žena, djece i mladih koji su padali pod kosom nasilja. Koliko je tih žrtava bilo u vrijeme rata i poslije rata, dužnost je da to ispita objektivna i istinoljubiva povijesna znanost. Samo istina oslobađa; samo istina identificira žrtvu ali i krvnika; samo istina može pravedno odmjeriti odgovornost svakoga krivca; samo poštivanje istine, poštovanje i žrtve. Istinom se dolazi do opraštanja i pomirenja na grobovima svih žrtava: i onih u vrijeme rata i onih tako brojnih u godinama poslije rata, u vrijeme mira kad su progoni kosili tisuće i tisuće žrtava bez krivnje i suda.
Međutim, o svim žrtvama rata, poraća i ovog rata mi razmišljamo kao vjernici. Mi se ne ograničujemo samo na ovozemaljsku egzistenciju čovjeka. Kad bi ovozemaljsko postojanje bilo jedino postojanje čovjekovo, onda bi krvnici prolazili bez ikakve stvarnosti, a nedužne žrtve bez ikakove zadovoljštine.
Mi vjerujemo u Boga, vječnoga i pravednoga, i zato vjerujemo u besmrtni život čovjeka i u uskrsnuće. Vjerujemo u vječnost u kojoj se ispravljaju sve nepravde, u kojoj svaki snosi odgovornost za svoj grijeh, svaki prima zadovoljštinu za dobra djela i podnesene nepravde. U vječnosti Bog, pravedni Sudac, ispunja svoje obećanje: “I otrt će im Bog svaku suzu s očiju te smrti viče neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli viče neće biti – jer prijašnje uminu” (Otk 21,4).
Uživljavamo se u osjećaje svakog tog čovjeka koji se našao pred grobom, pred ponorom, suočen sa svojim krvnikom u smrtnoj tjeskobi. Uvjereni smo da je Bog bio bliz tim patnicima. Bio im je bliz u zatvorima, u logorima, na križnim putovima i progovarao je njihovoj duši da se skruše, da se pokaju i da se tako pripreme za susret s Njime s one strane ove zemaljske bijede.
Uvjereni smo da je Isus Krist, najsvetiji i najneviniji Mučenik, uključio njihovo umiranje u svoje umiranje na križu i posvetio ga da mogu biti dionici vječnoga Otkupljenja. Koliki su se možda tek u toj smrtnoj tjeskobi susreli s Bogom u svojoj savjesti s probušenom vjerom, nadom i ljubavlju. Zato možemo i na njih primijeniti riječi iz Knjige mudrosti: “Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, a njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru” (Mud 3,1-3).
Mi tako razmišljamo kao vjernici o žrtvama na bilo kojoj strani. Njih se može poštivati iskreno i dostojno samo molitvom. Molitva je pak ljubav, ljubav pak isključuje svaku osvetničku misao i najmanju sjenu mržnje.
Zato za sve žrtve prikazujemo božansku Žrtvu Sina Božjega, raspetoga na križu i uskrsnuloga. Neka im svijetli svjetlost vječna! Neka uživaju radost bez kraja! Neka žive u Ocu, Sinu i Duhu Svetom, u neizmjernoj ljubavi Presvetoga Trojstva. A svima živima, koji ih oplakuju – jer svaku žrtvu netko oplakuje, za svakim poginulim teku suze – svima žalosnima zbog gubitka njihovih dragih upućujemo Isusovu riječ: “Uskrsnut će brat tvoj!” (Iv 11,23). Njegovo je jamstvo istinito jer je On Bog i kao čovjek iskusio je naču smrt kao prijelaz u život, pa nam govori: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Iv 11,25-26). I pita svakoga od nas: “Vjeruješ li ovo?” (Iv 11,26).
Nad tim znanim i neznanim grobovima, nad tim grobištima i ponorima, spominjući se svih onih koji su bili žrtve nasilja, vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni – Amen.