Zagreb, (IKA) – Svečana komemorativna sjednica Senata Sveučilišta u Zagrebu u spomen na Tomislava Ivančića, profesora emeritusa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i izabranoga rektora Sveučilišta u Zagrebu, održana je u ponedjeljak 27. veljače u auli Rektorata.
Uz rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Damira Borasa, o životu i radu profesora Tomislava Ivančića govorio je ministar znanosti i obrazovanja prof. dr. Pavo Barišić, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Branko Jeren i v.d. dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Tonči Matulić.
U toj prigodi okupljenima se obratio i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško koji je iznio tri spomena na profesora Ivančića: spomen s osobnim poveznicama, spomen s društvenim usporednicama i spomen s akademskim podudarnostima. Svećenika Tomislava Ivančića pamtim od svojih gimnazijskih dana. Još dok nisam ništa znao o njemu, kao sjemeništarac, početkom osamdesetih godina protekloga stoljeća, sjećam ga se iz zagrebačke katedrale, upravo po nekoj poticajnoj riječi i usputnom pogledu koji je postao suputništvom. Nisam znao da je zaređen za svećenika dva mjeseca nakon moga rođenja i da je postao kanonikom u mojim sjemenišnim godinama (1983.). Ipak, njegovo mi je ime ostalo prisutno, poznato, primjerno. Kasnije sam ga kao student susretao na fakultetskim hodnicima, pozdravljao s dubokim poštovanjem; pročitao sam poneki njegov zapis, razmišljanje i studiju. Nije mi predavao niti jedan predmet, jer sam nakon druge godine otišao na studij u Rim, a njegovi su predmeti bili u kasnijim godinama. No, poveznica je živjela čudesno u činjenici da sam kao i on bio student Papinskoga sveučilišta Gregoriana i pitomac istoga zavoda Germanicum et Hungaricum u kojemu je i on boravio te nas rado susretao kao ‘stariji brat’, kao frater maior. Udaljen od Zagreba, iščitavao sam i njegova djela, primijetivši razvidan trag koji je ostavio izvan Hrvatske. Vrativši se sa studija, postao sam asistentom, a kasnije i kolegom profesorom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Rado se spominjem te suradnje, osobito iz godina njegove dekanske službe. Zajedništvo je postajalo dublje po raznim obvezama u Nadbiskupiji sve do nedavno, do posljednjih projekata vezanih uz Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije, pri čemu smo blisko surađivali u izradi Radnoga dokumenta Sinode. Osim toga, bili smo subraća kao kanonici Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, a posljednje smo godine bili i neposredni susjedi na Kaptolu, gdje je živio u kući u kojoj je nekada, među ostalima, boravio i Franjo Rački, iznio je biskup Šaško osobne poveznice s dr. Ivančićem.
Iznoseći društvene usporednice, biskup Šaško spomenuo je da se profesor Ivančić brinuo za fakultetsku specijalizaciju: Islamska religija i njezin odnos prema kršćanstvu, a među njemu životno posebno dragim temama nalazilo se i traganje za liječenjem čovjeka koje je kretalo od evangelizacije do duhovne terapije. I tu je impresivna lepeza područja i tema zanimljivih ne samo za hrvatsko nego i međunarodno ozračje, rekao je biskup Šaško, istaknuvši da bi bilo vrijedno ponovno razmotriti te društvene usporednice, misleći na središnje teme kojima se bavio i na ono što na ovome prijelazu epoha opterećuje Hrvatsku, Europu i svijet, „pri čemu se vidi poljuljanost uporišta, ponajviše zbog odmicanja od Izvorišta”. Biskup Šaško istaknuo je da je profesor Ivančić bio čovjek spajanja, ne razgradnje, tankoćutnosti, a ne nasilja; otvoren razgovoru i kada se našao među suprotstavljenim ideologijama.
Komemorativnoj sjednici nazočili su dekani i prodekani sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, članovi Senata, akademici članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta te ostali visoki uzvanici.
Prof. dr. Tomislav Ivančić bio je redoviti profesor fundamentalne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je i studirao filozofiju i teologiju. Nakon studija u Zagrebu pohađao je Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, gdje je doktorirao 1971. Ubrzo postaje asistent na Katoličkome bogoslovnom fakultetu – na Katedri fundamentalne teologije. Godine 1976. izabran je za docenta, a od 1999. i za redovitoga profesora. Dužnost dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta obavljao je akademske godine 1998./1999. Za rektora Sveučilišta u Zagrebu bio je izabran 18. rujna 2001., ali je na tu dužnost dao ostavku (prihvaćena na Senatu 20. prosinca 2001.), ne stupivši na dužnost rektora. Godine 2010. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je počasno zvanje professor emeritus.