Konačni Kristov dolazak

Uvod u biblijsko čitanje: “Smatram uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je, uistinu, podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer, i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! (Rim 8,18-24a).
1. Hod prema Jubileju, dok podsjeća na prvi povijesni Kristov dolazak, poziva nas također gledati naprijed u očekivanju njegova drugog dolaska na kraju vremena. To eshatološko gledanje, koje pokazuje temeljnu napetost kršćanskoga življenja prema posljednjim stvarnostima, trajni je poziv na nadu i također na zauzetost u Crkvi i u svijetu.
Ne smijemo zaboraviti da “eshaton”, to jest konačni ishod, shvaćen kršćanski nije samo smjerokaz u budućnost, nego stvarnost koja je već započela s povijesnim Kristovim dolaskom. Njegova muka, njegova smrt i njegovo uskrsnuće vrhunski su događaj ljudske povijesti. To je već ulazak u njegovu posljednju fazu, učinivši, da tako kažemo, skok kakvoće. Na trenutak se otvara obzorje novoga odnosa s Bogom, označenog velikom ponudom spasenja u Kristu.
Zato Krist može reći: “Dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega, i koji čuju, živjet će” (Iv 5,25). Uskrsnuće mrtvih očekivano na kraju vremena, već se sada počinje odlučno ostvarivati, u duhovnom uskrsnuću, prvotnom sadržaju djela spasenja. Ono se sastoji u novom životu kojeg priopćuje uskrsli Krist, kao plod svoga otkupiteljskog djela.
To je otajstvo ponovnog rođenja u vodi i Duhu (usp. Iv 3,5) koje duboko označuje sadašnjost i budućnost cijeloga čovječanstva, premda se njegova djelotvornost sve dosad otkriva samo kod onih koji u punini prihvaćaju dar Božji i ižaruju ga u svijet.
2. Taj dvostruki doseg Kristova dolaska, sadašnjost i budućnost zajedno, jasno proizlazi iz njegovih riječi. U eshatološkom govoru, malo prije vazmene drame, Isus pretkazuje: “Tada će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moću i slavom. I razaslat će anđele i sabrat svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba” (Mk 13,26-27).
U apokaliptičkom jeziku oblaci su znak teofanije: pokazuju da će se drugi dolazak Sina čovječjega izvršiti ne u tjelesnoj slabosti, nego u božanskoj moći. Te riječi daju naslutiti posljednju budućnost koja će zaključiti povijest. Ipak u odgovoru koji daje Velikom svećeniku za vrijeme sudskog procesa, Isus nastavlja eshatološko proroštvo izrazima neposrednog događanja: “Kažem vam: Odsada ćete gledati Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim” (Mt 26,64).
Uspoređujući te riječi s onima iz prijašnjeg govora, dobiva se dinamički smisao kršćanske eshatologije, kao povijesni razvoj koji je već započeo i ide prema svojoj punini.
3. Znamo, s druge strane, da se apokaliptičke slike u eshatološkom govoru, glede svršetka svega stvorenoga, tumače u njihovoj snažnoj znakovitosti. One izražavaju nestalnost svijeta i vladarsku moć Krista, u čije je ruke stavljena sudbina čovječanstva. Povijest ide prema svome cilju, ali Krist nije pokazao nikakav redosljed događanja. Stoga su varljivi i zavodljivi pokušaji predviđanja kraja svijeta. Krist nam samo jamči da kraj neće doći prije negoli njegovo spasiteljsko djelo dostigne sveopći doseg po naviještanju Evanđelja: “I propovijedat će se ovo Evanđelje Kraljevstva po svem svijetu na svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak” (Mt 24,14).
Isus govori te riječi apostolima koji su zaokupljeni danom svršetka svijeta. Oni su u napasti misliti da je taj dan blizu. Isus im daje shvatiti da se prije moraju ostvariti mnogi događaji i kataklizme koji će biti samo “početak trudova” (Mk 13,8). Zato, kako kaže Pavao, sve stvorenje “zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima” iščekujući ovo objavljenje sinova Božjih (usp. Rim 8,19-22).
4. Evangelizatorsko djelo svijeta nosi duboku preobrzbu ljudskih osoba pod utjecajem Kristove milosti. Pavao je pokazao cilj povijesti u Očevu naumu “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10). Krist je središte svemira, koji sve ljude privlači k sebi da bi im priopćio izobilje milosti i život vječni.
Isusu je Otac dao “vlast da sudi, jer je Sin čovječji (Iv 5,27). Premda sud obično predviđa mogućnost osude, on je ipak povjeren onome koji je “Sin čovječji”, to jest, osobi punoj razumijevanja i solidarnoj s ljudskim življenjem. Krist je božanski sudac s ljudskim srcem, sudac koji želi darovati život. Samo okorjela ukorijenjenost u zlu može ga spriječiti u tom darivanju, radi kojega se nije sustezao sučeliti se sa smrću.