Vatikan, (IKA) – Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano priredio je 30. travnja koncert u povodu četvrte obljetnice pontifikata Benedikta XVI. Zahvaljujući predsjedniku na daru i pozdravnim riječima, Papa je srdačno pozdravio sve okupljene u dvorani Pavla VI., među kojima su bili predstavnici vlasti i veleposlanici.
Očito zadovoljan povratkom Orkestra i Zbora Giuseppe Verdi iz Milana, Sveti Otac zahvalio je svima koji su organizirali koncert, a poimence je spomenuo ravnateljicu Zhang Xian te dirigenta zbora Erinu Gambarini i tri solistice.
Njihova vještina i zanos unijeli su novi život u skladbe trojice velikih autora: Vivaldija, Haydna i Mozarta. Odabrane skladbe su veoma shodne liturgijskome vremenu, Uskrsu. Prvo smo slušali 95. Haydnovu simfoniju, možemo reći da ona po svojoj postupnoj dramatičnosti izražava uskrsni hod koji podsjeća na hod duše prema miru i vedrini.
Nakon toga, uživali smo u 35. Mozartovoj simfoniji, kao da se željelo potvrditi pobjedu života nad smrću, radosti nad žalošću. Izvedba je dinamična, pri kraju je čak neodoljiva, a glazbenici su nam omogućili da osjetimo kako se snaga može uskladiti s milošću. A to se u najvišem stupnju zbiva, ako mi je dopuštena usporedba, u Božjoj ljubavi, u kojoj se podudaraju moć i milost, istaknuo je Benedikt XVI.
Govoreći, pak, o glasovima i o zboru, rekao je kako su oni čar glazbe pretvorili u riječ. A nije slučajno da je bila prva riječ “Veliča”. On je izišla iz Marijina srca, Božje ponizne miljenice, ta je riječ svakodnevni hvalospjev Crkve, upravo u vrijeme večernje, časa koji zove na razmišljanje o smislu života i povijesti.
Naravno, hvalospjev “Veliča” pretpostavlja Uskrsnuće, to jest Kristovu pobjedu: Bog je u njemu ispunio svoja obećanja, a Božja se milost očitovala u svojoj paradoksalnoj moći. Što pak reći o Vivaldijevoj glazbi, primijetio je Papa.
Prije svega valja spomenuti činjenicu da je on solističke napjeve hotimično skladao za neke svoje pjevačice, učenice u venecijanskoj bolnici Pijeta: za pet sirotica s izvanrednom glasovnom kvalitetom. Kako ne pomisliti ovdje na poniznost mlade Marije, kojoj Bog učini “velika djela”. Tih pet solo-napjeva kao da predstavljaju Djevičin glas, dok zborni dijelovi predstavljaju Crkvu – Zajednicu. Obadvije su: Marija i Crkva, ujedinjene u jedinom hvalospjevu “Svetome”, Bogu koji u povijesti, snagom ljubavi, ostvaruje svoj plan pravde.
Na kraju, zbor je Mozartovo uzvišeno remek-djelo “Ave verum corpus” zaodjenuo riječju. Tu se razmišljanje uzdiže do kontemplacije: pogled duše zaustavlja se na Presvetome Sakramentu, prepoznajući Tijelo Gospodinovo, tijelo koje se žrtvovalo na križu iz kojeg je potekao izvor općega spasenja. Mozart je malo prije svoje smrti složio tu skladbu, može se reći da glazba biva molitvom, spokojno predavanje srca Bogu, zaključio je Benedikt XVI.

.