KONKORDAT: PETOGODIŠNJA RASPRAVA

KONKORDAT: PETOGODIŠNJA RASPRAVA

Premijer Republike Poljske Jerzy Buzek i tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano obavili su u srijedu, 25. ožujka u podne, svečanu razmjenu ratifikacijskih dokumenata konkordata između Svete Stolice i Republike Poljske. Iznosimo tijek burne petogodišnje rasprave o konkordatu koja je prethodila njegovoj ratifikaciji.
Konkordat između Svete Stolice i Republike Poljske potpisan je 28. lipnja 1993. godine u Varšavi. U skladu s članom 29 konkordata, on podliježe ratifikaciji obje strane i stupit će na snagu po isteku mjesec dana od razmjena ratifikacijskih dokumenata.
Konkordat između Republike Poljske i Svete Stolice – nakon nekoliko godina napornih pregovora – potpisala su 28. lipnja g. 1993. izaslanstva vlada obje države. Međutim su u Poljskoj postkomunističke stranke imale odlučujuću većinu u parlamentu i onemogućile taj postupak dva mjeseca nakon potpisivanja konkordata, premda je vlada premijera Waldemara Pawlaka nakon žučnih diskusija parlamentu poslala dokument o potpisivanju ratifikacije.
Stajalište narodnjaka izraženo je u proglasu stožera stranke PSL od 23. travnja 1994. godine u kojem se tvrdi da je Crkva u najtežim trenucima poljske povijesti čuvala nacionalni identitet i slobodu. (…) Stoga se ne smije odugovlačiti s ratifikacijom konkordata. S druge strane, stožer stranke komunista naredio je svojim zastupnicima da glasuju protiv ratifikacije, s argumentom da bi prihvaćanje konkordata značilo uplitanje u pitanje ljudske savjesti. Slično je postupila i Radnička unija. Aleksander Kwasniewski je za vrijeme prvosvibanjske parade prošle godine izjavio da će glasovati protiv ratifikacije.
Kritika dokumenta
Kritika konkordata od ljevice išla je u sljedećim pravcima. Po uzoru na Tadeusza Zielinskog, zagovornika građanskih prava, ponavljala se teza da je ratifikacija neostvariva, jer konkordat postavlja odnos država – Crkva na načelu neovisnosti i autonomije, a Ustav govori o odvajanju. Poljski je nadbiskup prije odlaska u Rim 12. lipnja g. 1994. rekao: “Konkordat (…) sadrži načela demokratskog ustava kakvi postoje u suvremenom svijetu. Ako bi u programu bio lenjinovski ustav, konkordat joj ne bi odgovarao.”
Osim toga, nisu u skladu s poljskim pravnim sustavom one odredbe koje govore o građansko-pravnom značaju crkvenoga braka, vjeronauku u državnim dječjim vrtićima, upravi katoličkih groblja i državnom financiranju dva teološka fakulteta. Nepovredivost katoličkih groblja koju jamči konkordat isključuje upravu grobljima od ateista ili osoba drugih vjeroispovijesti; mogućnost osnivanja kanonskog braka s civilnim oznakama, u neku ruku omogućuje bigamiju, dok organiziranje vjeronauka u školama i vrtićima navodno narušava načelo svjetovnosti države.
Krajem prosinca g. 1993. stručnjaci društveno-političkog komiteta Ministarskog vijeća ispitali su usuglašenje konkordata s poljskim pravnim sustavom i utvrdili neusklađenost tog dokumenta s mnogim pravnim postavkama. Počelo se govoriti o potrebi ponovnih pregovora. Istodobno na sjednici komiteta Vlade i episkopata održanoj 5. siječnja g. 1994. glasovalo se za projekt ratifikacijske odredbe u Parlamentu. Time su razjašnjene sve sumnje.
Konkordat na komisiji
1. srpnja 1994, kada se pitanje konkordata našlo na dnevnom redu Parlamenta, nije došlo do ratifikacije. Odlučno protiv bili su klubovi liberala i Radničke partije dok su u redovima Poljske socijalno-liberalne stranke mišljenja bila podijeljena. Većinom od dvadeset glasova Parlament je donio odluku da se pitanje konkordata upravi tzv. Komisiji za izvanredne slučajeve koja je trebala ocijeniti pravne posljedice konkordata u skladu s pravnim odredbama koje su na snazi i donijeti ocjenu usklađenosti konkordata s budućim ustavom. Prema toj odredbi komisija se trebala očitovati o tom pitanju najkasnije dva mjeseca nakon prihvaćanja ustava od Narodne skupštine, a ne kasnije od 31. prosinca 1995.
Komisija za izvanredne slučajeve se 31. siječnja g. 1995. izjasnila da je konkordat u skladu s odredbama poljskoga pravnog ustroja. U očitovanju komisije se ističe da će se prepreke za provođenje ratifikacije lako prevladati pomoću tri poljska zakona: zakonom o slobodi savjesti i konfesije, obiteljskom kodeksu i zakonom o aktima civilne države.
15. veljače trebalo se na sjednici Vlade čuti izvješće Komisije za izvanredne slučajeve. Ipak, većina zastupnika složila se da pitanje treba odgoditi do 15. ožujka. A 29. ožujka, bez opravdanih razloga, većina zastupnika u Parlamentu još jednom je onemogućila raspravu o očitovanju komisije. Odbačen je i prijedlog Poljske socijalno-liberalne stranke o promjeni odredbe Parlamenta od 1. srpnja 1994. godine, kojom se trebala odobriti ratifikacija konkordata neovisno o odnosu između konkordata i još nepostojećeg ustava. Predstavnici ljevice sve jače su zagovarali ponovne pregovore sa Svetom Stolicom.
Apostolski nuncij nadbiskup Juzef Kowalczyk u svom obraćanju kanonicima 24. listopada g. 1994. jasno je predstavio stajalište Svete Stolice. Rekao je da nema govora o tome da Sveta Stolica pristane na ponovne pregovore o konkordatu. “Potpisivanje konkordata s Republikom Poljskom, rekao je nuncij, je šansa za Poljsku i čin njezinog povećanja ugleda u svijetu.
Istovremeno ono je izraz velikog povjerenja u taj narod, u tu državu i njezine mlade demokratske institucije. Posebne odredbe su u kompetenciji poljskog zakonodavca. Na taj način Sveta Stolica je izrazila povjerenje poljskom zakonodavcu istovremeno ostajući vjerna autonomiji i neovisnosti tih dvaju subjekata međunarodnoga prava. On počiva na temeljnim načelima, a daje slobodu prostor poljskom zakonodavcu da te odredbe aktualizira”.
Dijalog s postkomunističkom vladom
Istovremeno Juzef Oleksy, preuzevši predsjedništvo Ministarskog vijeća, za razliku od svojih partijskih kolega, izjasnio se za nastavak linije Pawlaka. Rekao je da će se nova vlada pobrinuti da brzo dođe do ratifikacije sporazuma sa Svetom Stolicom.
Nakon tih izjava na zahtjev Oleksya 1. travnja g. 1995. održala se sjednica vladinog komiteta i episkopata u proširenom sastavu u kojoj je sudjelovao poljski nadbiskup i premijer vlade Republike Poljske. Donijeta je odluka da se obradi zajednička deklaracija u kojoj bi obje strane objasnile sporna pitanja i tako otvorile put prema ratifikaciji konkordata. Činilo se da je razdor nadiđen. Deklaracija je zajednički obrađena, prihvaćena od komisije 28. travnja i precizirala stajališta obje strane spram interpretacije odredbi konkordata u slijedećim pitanjima: definicija neovisnosti i autonomije države i Crkve, pravne posljedice crkvenoga braka, pokapanje ateista na katoličkim grobljima, dobrovoljno pohađanje vjeronauka u školama i vrtićima, dušobrižništvo u zatvorima i financiranje Papinske teološke akademije u Krakovu. Ipak, na sjednici zajedničke komisije održane 10. svibnja vladajuća stranka odbila je potpisati deklaraciju, s obrazloženjem da nije bilo dovoljno vremena za upoznavanje s njezinim sadržajem. Gotovo istovremeno Aleksander Kwasniewski na početku svoje izborne kampanje, na sastanku sa svojim simpatizerima u Poznaniu 4. svibnja, odlučno se izjasnio protiv ratifikacije konkordata, rekavši da je on bio najveća pogreška vlade Hanne Suchocke.
Tada se u propagandi protiv konkordata pojavio potpuno novi motiv. Više se nisu spominjale stare zamjerke, nego je došlo na red financiranje. Najveći nemir kod ljevice izazvao je članak 22 konkordata u kojem stoji da će potpisnici konkordata osnovati posebnu komisiju, koja će učiniti konačne izmjene u skladu s ustavnim poretkom Republike Poljske i crkvenim odredbama o financijskim pitanjima institucije, crkvenim dobrima, kao i duhovnom vodstvu. Nova odredba će definirati potrebe Crkve uzevši u obzir njezinu misiju i dosadašnju praksu crkvenog života u Poljskoj. Konkordat se pogrešno interpretirao u smislu da Poljska država ne može učiniti nikakve promjene npr. u financijskoj potpori duhovnim osobama bez posebnog pristanka Svete Stolice. U biti konkordat se dotakao opće odredbe financiranja Katoličke Crkve u Poljskoj, a ne važećih zakonskih odredbi.
21. lipnja g. 1995. parlament se još jednom izjasnio da se neće baviti očitovanjem komisije za izvanredna pitanja. Istovremeno informativni ured vlade izvijestio je da je na parlament stiglo više od 9.000 pisama u kojima se traži neodložna ratifikacija konkordata.
Napokon 15. rujna g. 1995. očitovanje Komisije za izvanredna pitanja došlo je na dnevni red sjednice parlamenta i bilo je odbijeno. Protiv je bilo 200 zastupnika, a za 177. Generalni tajnik Poljske biskupske konferencije biskup mons. Tadeusz Pieronek izjavio je novinarima da “ESLD tretira državu kao vlastitu staju”. Istovremeno je ustvrdio da je djelovanje vlade u svezi ratifikacije konkordata bilo puno nepravilnosti i da upravo vlada snosi krivicu za odugovlačenje ratifikacije.
5. listopada u raspravu o ratifikaciji konkordata uključio se predsjednik Lech Walesa. Izjavio je: “Nikad u povijesti poljskog parlamentarizma nije zauzet tako negativni stav prema lojalnom ili prijateljskom partneru. Vladajuća koalicija i parlamentarna većina time izražavaju svoje omalovažavanje Svete Stolice”. U obliku ustavotvorne inicijative predsjednik je parlamentu upravio projekte ustavnih odredbi koje se tiču konkordata. Svoje projekte predočio je također predsjedavajućem PSL. Parlament uopće nije raspravio predsjednikove prijedloge.
19. listopada vlada je poslala episkopatu svoje opaske na zajedničku deklaraciju donijetu u svibnju. Te opaske ulazile su u sam sadržaj konkordata, a njihovo prihvaćanje značilo bi nužno ponovno pregovaranje o dokumentu. Episkopat je u svom odgovoru vladi 20. studenog izjavio da novi projekt deklaracije koji je predložila vlada narušava meritorni sadržaj konkordata. Stoga se poljski episkopat ne osjeća kompetentnim za daljnje razgovore na tu temu. Daljnje razgovore odgodili su zbog predizborne predsjedničke groznice, a nastavljeni su neposredno na liniji vlade Republike Poljske i Svete Stolice, a da o tome nije izvještena javnost.
Sveta Stolica se izjasnila da čvrsto stoji kod odluke da neće ponovno pregovarati o konkordatu. To je jasno rečeno poljskom ministru vanjskih poslova Wladislawu Bartošewskom za vrijeme njegove posjete Vatikanu 3. studenoga g. 1995. neposredno prije predsjedničkih izbora u Poljskoj.
Obećanja Kwasniewskog
Novi predsjednik Aleksander Kwasniewski sada se odlučio zaigrati na kartu konkordata. Htio je prije svega osigurati svoj ugled na međunarodnom planu. 21. siječnja g. 1996. Kwasniewski je javno obznanio da će se konkordat ratificirati u najskorije vrijeme. To ga ipak nije priječilo da mjesec dana kasnije povuče iz parlamenta projekte odredbi o konkordatu koje je predložio njegov prethodnik. Zastupnik tajnika episkopata svećenik Marijan Subocz to je prokomentirao: “To je žalosno tim više što je predsjednik obećao da će ratifikacija doći brzo. Ta situacija pokazuje da je između riječi i djela veliki razdor”. Novi pokušaj premošćivanja problema bio je susret između poljskog nadbiskupa, apostolskog nuncija, predsjednika parlamenta i predsjednika države koji se održao 13. ožujka g. 1996. u Varšavi. Tom prilikom predsjednik Kwasniewski uvjeravao je sugovornike u svoju spremnost na ratifikaciju konkordata. Apostolski nuncij nadbiskup Juzef Kowalczyk rekao je novinarima da “gospodin predsjednik ima malo drugačije shvaćanje tih pitanja nego određeni ljudi koji u konkordatu prepoznaju nekakve zamke ili nekakvu nesigurnost za državu”. Predsjednik parlamenta Juzef Zych pojasnio je da se radilo o pripremi takvog prihvaćanja konkordata od parlamentarne većine, da se smire strahovi protivnika ratifikacije. Kad je Jerzy Urban objavio dio tih dopisa, došlo je do jačanja neodlučnosti u redovima socijaldemokrata. Urbanovo objavljivanje dopisa imalo je za posljedicu da je vlada spremila tekst deklaracije u ladicu i nije ga predočila parlamentu. Postavlja se pitanje je li Jerzy Urban postupio po vlastitoj inicijativi ili je samo realizirao scenarij koji su mu dali odlučujući ljudi Socijaldemokratske partije. Činjenica da nije imao nikakvih neugodnosti ni posljedica govori u prilog druge hipoteze. Nakon parlamentarne rasprave u lipnju 1996. godine i odluke o odgađanju ratifikacijske procedure na neodređeno vrijeme, poljski episkopat još se jednom kritički osvrnuo na iskorištavanje konkordata za političke igre. Ipak nije zatvorio mogućnost daljnjeg dijaloga napisavši poslanicu nade u “pobjedu zdravog razuma, brige za opće dobro i zdravog poljskog ustroja”. Slično se povodom treće obljetnice potpisivanja konkordata izjasnila Apostolska nuncijatura. U svojoj izjavi izražava uvjerenost da je dogovor pripremljen s istinskom brigom o poboljšanju odnosa države i Crkve, i da ona sadrži sve elemente potrebne za ispunjenje očekivanja. Ipak, gledajući svog partnera Sveta Stolica zamjećuje neke odmake, koji nisu u skladu s tako značajnim međunarodnim dokumentom, niti s namjerama međunarodnog subjekta. Treba se angažirati oko “poštovanja dostojanstva i vjerske slobode svakog čovjeka, kao i načela dobrih međunarodnih odnosa”.
Problem deklaracije koja je interpretirala neke navode konkordata ponovno se pojavio u travnju 1997. godine. Za vrijeme posjete predsjednika Kwasniewskog Rimu i audijencije kod Svetog Oca, čule su se službene izjave na temu pripremljenog teksta deklaracije koji je prihvatila Sveta Stolica. Na sjednici od 15. travnja 1997. Ministarsko vijeće Republike Poljske jednoglasno je prihvatilo “deklaraciju u svrhu osiguranja dobrih odnosa između Svete Stolice i Republike Poljske u skladu s odredbama konkordata potpisanog 28. lipnja 1993. U toj jednostranoj deklaraciji ističe se kako je ona prilagođena crkvenoj strani i da prema tome u skladu s člankom 31 Bečke konvencije zadržava svoj pravni značaj kao interpretator odredbi konkordata.
Ratifikacija dokumenta
Nakon pobjede Koalicije AWS – UW na jesenskim izborima g. 1997. ministar vanjskih poslova Bronislav Geremek predložio je parlamentu 12. prosinca g. 1997. vladin projekt odredbi o ratifikaciji konkordata. Istaknuo je kako taj dogovor ne uređuje odnose sa Svetom Stolicom i Katoličkom Crkvom, nego i brani ravnopravnost deklariranu u Poljskoj.
Nakon pregovora o deklaraciji između Svete Stolice i vlade Wladimira Czymoszevicza, ona je dobila na svojoj pravnoj snazi, premda nije uključena u sastav ratifikacijskih odredaba. Geremek je izjavio da će ona biti tiskana u službenom listu kao prilog konkordatu. 8. siječnja g. 1998. konkordat je ratificiran na parlamentu Republike Poljske, a 22. siječnja na senatu. Predsjednik Kwasniewski u nazočnosti apostolskog nuncija u Poljskoj, premijera Republike Poljske i predsjedavajućih parlamenta i senata, ratificirao je 23. veljače u podne konkordat između vlade Republike Poljske i Svete Stolice. Predsjednik je izrazio uvjerenje da će konkordat pridonijeti uspostavi daljnjih dobrih odnosa između Crkve i Vlade.
Tog istog dana Sveti Otac Ivan Pavao II. ratificirao je konkordat između vlade Republike Poljske i Svete Stolice. U ceremoniji potpisivanja konkordata među ostalim su sudjelovali tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano, njegov zastupnik za međudržavne odnose tzv. vatikanski ministar vanjskih poslova nadbiskup Jean-Louis Tauran, te viceprefekt Papinskog doma biskup Stanislaw Dziwisz. Vladu Republike Poljske predstavljao je veleposlanik Republike Poljske u Vatikanu dr. Stefan Frankiewicz. (Prema Biltenu KAI od 28 ožujka 1998/mp)