Svakog dana o. Ike predvodio je misno slavlje i održao dužu poticajnu propovijed. Uz to, župljani su molili pobožnost križnog puta i sudjelovali u klanjanju pred Presvetim.

U Godini obitelji, pakoštanski župnik Jerolim Lenkić htio je da se prigodna poruka uputi i obiteljima, pa su u obnovi sudjelovali i roditelji prvopričesnika i krizmanika u župi Pakoštane.

„Temeljno poslanje obitelji nije da stječe ekonomsko i socijalno bogatstvo i sigurnost, uvjete za obrazovanje, nego prvo poslanje obitelji je da bude mjesto u kojem Bog prebiva. To je središte, identitet kršćanskih obitelji. Sve drugo ne mora biti i nije nužno, ali to je esencijalno – da kršćanska obitelj bude mjesto gdje se susreće, nalazi, naviješta i živi Bog“, poručio je o. Ike, potaknuvši da se obitelj gradi sa sviješću da je Bog ustanovio obitelj i da obitelj ima poslanje.

„Sveta obitelj je slika onoga što Bog želi da svaka obitelj bude – mjesto u kojem Bog prebiva“ istaknuo je o. Ike, rekavši da bi svaka obitelj trebala biti sveta obitelj, koja je okupljena oko Boga, kojoj je cilj i poslanje živjeti, tragati i ispunjavati volju Božju. Najviše što se djeci može dati je da budu natopljena tom sviješću. U takvoj obitelji prisutno je međusobno poštovanje njenih članova.

„U Svetoj obitelji duboko su se poštovali Marija, Josip i Isus. Svatko od njih je u drugome prepoznavao svetost. Ta svetost je prisutna i u nama. I u nama prebiva Duh Sveti. Bog mi je dao svojega Duha, zato moram drugoga duboko poštovati. Bez obzira na nesavršenosti i grijehe drugoga, moram biti svjestan njegovog ljudskog dostojanstva kao djeteta Božjega“, potaknuo je o. Ike.

Kada se dvoje vjenčava u crkvi, jedno drugome daju dva obećanja: Ljubit ću te i poštovati. „Često zaboravljamo to drugo, poštovati. Volimo se uplitati u tuđe odluke i planove, nametati, osporavati afinitete drugoga, no Sveta obitelj uči nas kako se doista poštuje drugu osobu“, rekao je o. Ike.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu milosrdnog oca i rasipnog sina koja pokazuje kako milosrdni otac poštuje volju svoga sina, premda sin donosi ludu odluku. Ali, otac i tada poštuje njegovu slobodnu volju i ne odriče se sina, premda je duboko žalostan zbog njegovog postupanja.

Poštovanje je opisao i na primjeru kad su Marija i Josip tri dana tražili Isusa, koji je imao 12 godina. „Isusu je bilo važno što mu je u srcu i ide za svojim srcem, a nagnalo ga je da treba biti u židovskom hramu. Isus je s 12 godina bio svjestan da on odlučuje o svom životu. Isus je išao svojim putem. Djecu treba odgajati da prepoznaju svoje afinitete i nagnuće i da idu za tim putem. Mi često djeci namećemo, usmjeravamo njihov život bez dubokog poštovanja“, upozorio je o. Ike, rekavši da su Marija i Josip pokazali duboko poštovanje prema nutarnjem nagnuću Isusa da ide u hram.

„Kad Marija i Josip pronalaze Isusa, Marija pokušava razumjeti zašto je Isus to napravio. Marija to pohranjuje u srcu i nosi. Marija se prema nagnućima Isusa nosi s dubokim poštovanjem. To je slika kako se roditelji trebaju odnositi prema djeci – s dubokim poštovanjem onoga što je njima na srcu“, rekao je o. Ike, potaknuvši na poštovanje članova obitelji sa sviješću da je svaki član obitelji najprije dijete Božje koje je Bog stvorio i u njemu je božansko dostojanstvo djeteta Božjega.

Iz odnosa Marije i Josipa može se puno toga naučiti, premda je u Svetom pismu zapisano malo njihovih riječi koje su jedno drugome uputili. „Marija je bez grijeha, Josip je silni svetac, a Isus Sin Božji. Domišljajući kako bi moglo biti između njih, možemo rekonstruirati kakvi su bili odnosi među njima i učiti kakve bi trebale biti naše obitelji. Najvažnije je da je to obitelj koja vrši i ispunjava volju Božju. Mi u našem odnosu često idemo obrnutim putem. Najprije mi imamo plan, mi imamo odluku, ideju, kao obitelj ili kao pojedinac. Onda se Bogu obraćam i tražim od Boga da Bog ispunjava moju volju. Ne da ja ispunjavam volju Božju, nego tražim da Bog ispunjava volju moju. Tada svoje ambicije i planove stavljam u središte, a Bog neka ih ispunja. Želim se ja proslavljati, a Bog me treba tome voditi. Želim ja sebi ovdje zemaljsko kraljevstvo, a ne Božje, neka mi Bog pomogne da to kraljevstvo zavlada. Ponašam se sasvim suprotno od onoga kako bi nas molitva Oče naš trebala voditi i poticati“, upozorio je o. Ike, navodeći kako bi mogao izgledati naš obrazac molitve Oče naš, kada molimo ono što mi hoćemo.

„Bože, koji si u ovom svijetu, neka se proslavlja moje ime. Neka se dogodi ovdje moje kraljevstvo, mojom zaslugom, moje gospodarstvo i neka bude ispunjena moja volja. Tako mi činimo. Smiješno zvuči, ali često je takav naš odnos s Bogom. Sveta obitelj je došla tražiti što je volja Božja. Ona to hoće. Marija od rođenja čezne samo za voljom Božjom da se ostvari. Marija se odriče svoje volje jer zna da je volja Božja najbolje moguće. Nikakvo drugo dobro ne postoji, kao volja Božja. Marija to zna“ rekao je o. Ike, istaknuvši, ako dijete vjeruje svom ocu i shvaća koliko ga otac ljubi, dijete hoće samo što otac hoće.

„Ako je dijete pametno, ono ne želi ništa drugo nego što hoće tata. Marija duboko zna da Bog njoj želi sva dobra i da je svemoguć. Zato silno ljubi volju Božju i hoće samo volju Božju. Marija zna koliko je Bog dobar i zato želi da se Bog proslavlja. Njena duboka želja je da se Bog proslavlja u ovom svijetu. Sv. Josip je isto takav. Josip prepoznaje muku i tjeskobu svoga naroda i spreman je služiti Gospodinu da se dogodi dobro njegovom narodu, želi služiti da se ispuni volja Božja. To postaje njihov zajednički projekt“, poručio je o. Ike, upitavši: „Koliko su naše obitelji utemeljene na mudrosti da prepoznaju kako je volja Božja moja radost? Kada su roditelji udruženi u htijenju i traganju za voljom Božjom, Bog je prisutan u takvoj obitelji“, rekao je o. Ike.

U kontekstu blagdana sv. Josipa, kada je bio drugi dan duhovne obnove, o. Ike rekao je kako se Bog, anđeo, obraća Josipu u snu. „Nije Anđeo rekao Mariji: Marijo, pošto si ti bezgrešna, ti reci Josipu što da učini. Nego, Bog Josipu govori izravno, kroz snove, kroz susrete s anđelima i Josip planira, Josip donosi odluke. Josip nije tek poslušnik Marijin, nego on donosi odluke i Mariji u nekim stvarima zapovijeda, preuzima na sebe muževnu ulogu. A Marija nosi svoju majčinsku ulogu. Svatko od njih dominira u svom području, svatko od njih djeluje u svom području, snosi i preuzima odgovornost za ono što će biti. Marija se ne petlja Josipu u posao, u njegove odluke i njegovo poslanje, a Josip se ne petlja Mariji u njeno. To je vrlo važno znati. U skladnoj obitelji mora biti mjesta i prostora za svaku ulogu. Svatko mora imati prostora da donosi odluku i da prihvati povjerenje drugoga. To je skladni brak Marije i Josipa koji se silno vole, ljube i poštuju“, rekao je o. Ike.

Propovjednik je istaknuo važnost da se ono što obitelj vjeruje i vizualno očituje u njihovu domu. „Postoje obitelji koje su kršćanske, ali to se ne vidi po slikama u njihovom prostoru, gdje se vide znakovi drugog svijeta i svjetovnog duha. Gdje nisu vidljivi križ, svete slike,  krunica, pa i kip, znak onoga što je meni sveto, moguće je da tu uđe drugi duh. Vidljivost je bitna“ istaknuo je p. Ike, rekavši kako je važno da i onaj tko uđe u kuću, postane svjestan što je domaćinu važno i sveto. „Ono što je meni na srcu mora biti vidljivo. Uz obiteljske slike, staviti i slike baka i (pra)djedova, da se vidi da imamo korijene. Ako kršćanska obitelj nema te znakove, zapitajmo se zašto ih nema. Je li nas sram, ne vjerujemo u to ili radimo kompromise? Gospodin želi biti čašćen, slavljen i priznat“, poručio je o. Ike.

Istaknuo je da u obitelji mora postojati obiteljska molitva. „Molitva nije ženska, nego ozbiljna stvar i važno je da očevi predmole. U molitvi se s duhom Božjim sukobljava duh svijeta. Molitva je svakodnevna borba u kojoj tjeramo zlo i čuvamo tu svetu strukturu. U sadržaju molitve moraju biti sve potrebe svijeta. U obitelji treba biti i pouka, duhovni govor, knjige, životopisi svetaca, da upijamo znanje. Moraju se činiti i djela milosrđa“, potaknuo je predvoditelj obnove.

O. Ike istaknuo je i važnost življenja u zahvalnosti, izricanje zahvale Bogu, sjećanje na dobra djela koja nam je učinio Bog u životu, pa tako i supružnika jedno prema drugome. Zahvalnost umnaža dobro u našem životu, daje nam da prepoznajemo veličinu, vrijednost i obilje Božjih darova koje primamo, a neprestano prigovaranje narušava odnose, izaziva kod druge osobe obranu, otpor i napade.

U tom kontekstu, o. Ike je naveo primjer kako je jednom paru u kojem su supružnici jedno drugome godinu dana nakon vjenčanja samo prigovarali, rekao da mjesec dana samo jedno drugome svaki dan zahvaljuju za dobro koje je muž učinio ženi, i obrnuto. Nakon mjesec dana, došli su kod o. Ikea obnovljene ljubavi, držeći se za ruke, s odlukom da se neće razvesti, u spoznaji koliki su dar jedno drugome.

O. Ike potaknuo je i na molitvu za duhovna zvanja, rekavši da je bolno što se u obiteljima više ne moli za zvanja, kako se nekad molilo u obiteljima, a netko i ne želi moliti da mu dijete bude svećenik ili redovnica.

Kada je o. Ike odlučio postati svećenikom i tu odluku priopćio svojoj majci, ona je bila ganuta i ozareno je rekla Hvala Bogu. O. Ike je rekao kako mu je majka tek u tom trenutku rekla da je molila da se jedno od njene desetero djece odazove Božjem pozivu. O. Ike to nije bio znao, da je njegova majka cijeli život molila za duhovno zvanje nekoga od svoje djece, da barem jedan njen sin postane svećenik.