Na početku susreta sa svećenicima u Varaždinu preč. Matošević spomenuo je kako su najvjerniji hodočasnici u bistričko marijansko svetište upravo vjernici Varaždinske biskupije te kako misli i da je najstarije hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj upravo ono grada Varaždina. Izrazio je stoga veliku zahvalnost uime Svetišta svim svećenicima i svim pastoralnim djelatnicima Varaždinske biskupije.

Preč. Matošević za razmatranja je uzeo dva biblijska teksta: Starozavjetni o Davidu i Golijatu, te Novozavjetni o Isusovoj kušnji u pustinji. Oba su teksta vrlo poznata i, kako je rekao preč. Matošević, svećenici se mogu naći u zamci kada o njima trebaju propovijedati ili slušati, kao da im je već jasna poruka i onda možda ostanu zatvoreni za poruku koju im to evanđelje ili ta Božja riječ danas govori.

Govoreći o Starozavjetnom tekstu o Davidu i Golijatu, preč. Matošević najprije je svratio pozornost na to kako svi mi u životu imamo nekog našeg „Golijata”, diva koji nas straši i koji nam prijeti. Možda je to neka životna situacija, neka bolest, problem, naša zajednica kojoj služimo, možda smo to mi sami sebi. Golijat je Izraelce vrijeđao i ponižavao 40 dana i, što je on to više činio, u izraelskoj se vojsci budio strah, nelagoda, nitko mu se nije imao hrabrosti ni snage suprotstaviti. Svi su gledali njegov stav i oružje, i taj ih je Golijat ukočio.

To se događa i s našim kriznim situacijama, s našim problemima, našim divovima, oni nas vrijeđaju, koče, pune nas strahom i najradije bismo izbrisali tog „Golijata” iz našeg života, ali znamo da je nemoguće. Ako želimo riješiti taj strah, mi se moramo suočiti s našim divom odnosno „Golijatom”. Postavlja se pitanje kako ga pobijediti?

David čini pet koraka koji su mu pomogli da postane ubojica diva i koji su izgradili ne samo Davida, nego čitavi izraelski narod. Prvi korak i ono što je važno naglasiti jest da se ubojice divova ne rađaju kao ubojice divova. David je služio ocu, nosio braći hranu, obavljao pastirsku službu i male svakodnevne poslove. Vidljivo je da je David sve te male zadaće obavljao vjerno i s velikim žarom. Vjerna služba u malim stvarima ispunit će ga samopouzdanjem i vjerom da se može suprotstaviti velikom problemu.

Drugo je da ubojice divova krizne situacije doživljavaju kao izazove za napredak i rast. „Pitanje je: je li te ta kriza, iskustvo nečemu naučilo? Kroz ovu krizu, bolest, poteškoću, jesi li  sazrio, narastao, postao bolji, je li te to formiralo, upitao je Matošević te govorio i o različitim pogledima na istu stvar. Naime, biblijski pisac opisuje svo Golijatovo oružje, što nam govori da je sav narod bio zagledan u tu njegovu snagu. I dok su svi drugi na Golijata gledali kao na nepremostivu prepreku, David je gledao drukčijim pogledom koji govori: kako je Golijat velik i širok, sigurno ga neću promašiti. „Dakle, David tog diva gleda kao priliku za rast i zapravo, te teške životne situacije koje imamo mogu biti jedan veliki dar”, naglasio je preč. Matošević.

Treće je da ubojice divova ne slušaju sumnjičave kritičare. Kad je David odlučio poći u borbu, svi su ga kritizirali, a najviše njegovi najbliži. „Kako često u našim sredinama, u našem zvanju znamo jedni druge iskritizirati. Nevjerojatno je koliko smo mi nerijetko tako mala podrška jedni drugima. Možda tko zna koliko inicijativa, planova, lijepih i dobrih stvari nije učinjeno samo zato što nismo imali podršku. Naše kritiziranje, naša ljubomora zapravo čini da živimo u ropstvu”, poručio je svećenicima preč. Matošević te rekao kako misli da, ako pred Bogom, duboko u predanju, u molitvi, osjete da nešto trebaju učiniti i podijele to s najbližima, trebaju biti ustrajni, a ne uvijek slušati sumnjičave kritičare, jer njih će uvijek biti. „I ako njih budemo slušali nikad nećemo napraviti ni jedan pa ni ovaj mali korak”, poručio je.

Nadalje, ubojice divova ne žele biti kao netko drugi. Ni David nije želio biti kao netko drugi. Kralj Šaul ponudio je Davidu svoj oklop i oružje za bitku. David je probao taj teški oklop, ali kada je vidio da u njemu ne može hodati i da se ne osjeća slobodno, zahvalio se kralju i rekao da će u bitku ići sa svojim „skromnim“, ali provjerenim oružjem – praćkom. „Velika je zamka da često u životu želimo kopirati druge, biti kao drugi, a time zaboravljamo na našu jedinstvenost, našu originalnost. Mi ne možemo biti kao drugi. Svatko od nas ima neki svoj talent, dar, svoju ljepotu i uopće je bez veze kopirati jedni druge, nego je potrebno rasti u svojoj jedinstvenosti. I onda, baš u onome što jesi, možeš postići velike rezultate”, poručio je svećenicima preč. Matošević te kao posljednju, petu točku izdvojio da ubojice divova podižu ljude oko sebe na višu razinu. „Mislim da je to jako važno shvatiti. Kada Bog dopušta neku krizu, neki problem, a mi pobjeđujemo i rješavamo taj problem, nije to samo za nas, nego to može biti ohrabrenje i dar za sve ljude oko nas, i to je bit. Nije bit samo riješiti se problema da meni bude ugodno i lijepo, nego moj problem, moja pobjeda, pomaže i mnogima oko mene”, zaključio je prvi nagovor preč Matošević.

U drugom nagovoru je, na temelju izvještaja iz evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji, razmatrao tri kušnje kršćanskog vođe. Prva đavlova napast je da Isus treba svoju potrebu za hranom ispuniti sad i odmah. Sigurno, čovjek jest potrebito biće i normalno je da smo potrebni i pažnje, i slušanja, i dobrote, i ljubavi, pohvale, blizine, kao i pića, hrane, odmora…, ali upravo te naše potrebe mogu biti zamka da nas đavao preko njih zavede u tom smislu da pomislimo da uvijek i sada odmah moram zadovoljiti tu potrebu. „To je napast, ali svaka napast ima i svoj odgovor, a to je naš prekrasan post kao jedno sredstvo koje nas uči uzdržljivosti. Mislim da nam taj post može dati slobodu od svih navezanosti na koje nas svijet veže”.

Druga je napast spektakularnosti: biti viđen, važan, i preč. Matošević smatra da su svećenici u svome pozivu jako kušani upravo na tom području. Iz te napasti proizlazi i želja da sve što rade bude pompozno, veliko. „I onda smo nesretni ako nam na neku misu, ili biblijsku grupu, vjeronauk ili što smo već organizirali, dođe malo ljudi, ili ako se o tome ne piše, ili nije primijećeno, a to je zapravo krivo”, naglasio je preč. Matošević, podsjetivši da ni Isus nije došao na ovaj svijet na spektakularan način niti činio spektakularna djela, a ako bi učinio koje čudo, odmah bi se povukao  u osamu. „I baš mislim da trebamo moliti za to da nas Gospodin očuva od tog duha spektakularnosti, posebnosti. A mislim da to možemo ako naučimo raditi u zajedništvu. Jedan od velikih naših svećeničkih problema je naša samodostatnost. Mi smo sve naučili i sve znamo sami. Zapravo, samo znamo propovijedati kako trebamo živjeti u zajedništvu, ljubavi, prihvaćanju, ali uistinu ne živimo zajedništvo”, poručio je Matošević te o snazi zajedništva govorio i kroz primjer kako mu je najljepša misa u bistričkom svetištu ona kada ministriraju osobe s intelektualnim teškoćama. „Zato jer na toj hodočasničkoj misi svi hodočasnici plaču. Oni dođu, i oni vide tu krhkost Crkve, ali i taj dar zajedništva. I dok spektakularnost ne traži krhkost, ne smiješ biti slab, krhak, moraš biti moćan, ljepota Crkve je upravo u krhkosti, zajedništvu, u tome što možemo biti kakvi jesmo, što možemo biti slabi”, posvjedočio je Matošević.

I posljednja je napast moći, koju je usporedio s bodybuilderom koji je razvio svoje mišiće do te mjere da se više ne može kretati. Primjerom kako se u svijetu proizvodi hrane za 3 milijarde više stanovnika nego nas ima, a ipak 2 milijarde ljudi gladuje, preč. Matošević je svratio pozornost kako u svijetu nedostaje ljubavi, zajedništva, dijeljenja, nego se ide samo za moći. Smatra da kršćanski lideri baš trebaju shvatiti da Isus nije došao u moći, nego u nemoći, a središte kršćanskog služenja ne izvire iz moći, nego zapravo iz krhkosti koju Bog oblikuje. „Mislim da je to naš problem što, umjesto da se trudimo bit nemoćni, a kroz našu nemoć pokazujemo Božju svemoć, mi se tako trudimo biti moćni. A što smo mi moćniji, to manje mjesta pružamo Bogu. I zato mislim da je kršćanski lider pozvan svjedočiti baš svoju nemoć, ali kroz tu nemoć, moć našeg dobroga Gospodina”, zaključio je preč. Matošević.

Nakon nagovora svećenici su u katedrali sudjelovali u pobožnosti križnoga puta te imali prilike za sakrament pomirenja.