Poreč, (IKA) – Riječima apostola Pavla “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad su dani spasa!”, porečko-pulski biskup Ivan Milovan obraća se u korizmenoj poruci vjernicima, podsjećajući kako se nalazimo pred razdobljem koje je već od kršćanske davnine vrijeme intenzivne duhovne priprave na proslavu Kristove smrti i uskrsnuća. Svake je godine, pa i svakog dana, kršćanin pozvan postati sličan Kristu, a to znači da se odriče zla, grijeha i s Kristom uskrsava na nov život. Vanjska djela pokore trebaju biti znak obraćenja srca te otvaranja nas samih činu pomirenja s Bogom te životu s ljudima u pravom zajedništvu. Korizma je za suvremenog kršćanina “vrijeme milosno”, osobito zbog toga jer mu pomaže u ponovnom otkrivanju duhovne ravnoteže našega bića i temeljnog vjerničkog usmjerenja u životu. “Novo poganstvo, naime, koje nas snažno zapljuskuje, znači i opasnost dezorijentacije; nekritičko prihvaćanje lažnih vrednota koje se nameću kao jedine moderne i napredne; zaborav Boga i duhovne dimenzije čovjeka koji postaje samo proizvođač i potrošač, hedonist”, upozorava biskup. Korizmeno nas vrijeme, pak, treba više zbližiti s Bogom i braćom ljudima. Zbog toga korizmena praksa danas ima i svoje nove oblike, kao što je čitanje Svetog pisma, razgovor o vjerskim pitanjima, čitanje dobre knjige, odricanje od nečega što nije neophodno, razmišljanje i poniranje u samoga sebe. Korizma nas također poziva da se “odlučnije odričemo svoje sebičnosti i tvrdoće srca neosjetljivosti za probleme bližnjih, manjih ili većih navezanosti ili zarobljenosti (TV, pušenje, alkohol), ružnih mana psovke, zavisti, ogovaranja, a iskreno se i dobrim srcem otvorimo bližnjima u svojoj obitelji i sredini gdje živimo”, istaknuo je biskup Milovan, tumačeći kako je poseban oblik tog otvaranja srca bližnjima darivanje pozornosti i vremena članovima obitelji ili onima kojima je to najpotrebnije: starijima, bolesnima i osamljenima. Biskup Milovan u tom svjetlu potiče da se u svim župama biskupije i službeno osnuju karitativne skupine (župni Caritasi) koje će na sustavan način voditi skrb o ljudima kojim je pomoć najpotrebnija te sudjelovati i u dobrotvornim akcijama izvan vlastite župe. Izražava želju “da i kod nas pomalo zaživi volontarijat – dragovoljstvo, što znači spremno besplatno darovati jedan ili dva sata tjedno svojoj župnoj zajednici tj. brizi za bolesne i potrebne, radu s djecom ili mladima, uređivanju crkvenih prostora, pripremanju zajedničkih slavlja i sl. Svakako, sve to, ne zanemarujući svoje osnovne obiteljske ili profesionalne obveze”.