Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji, bogoslovi i sjemeništarci,
dragi Kristovi vjernici!

1. Ovih dana obradovao sam se prijatelju iz školskih dana koji me nakon dužeg vremena nazvao telefonskim putem. Ispričao mi je više novosti iz svog obiteljskog života, a najvećma me se dojmila vijest o unucima, od kojih je jedan zaposlen a druga dvojica traže radno mjesto. Dogovorili su se da ne idu u inozemstvo, nego da uporno tragaju za mogućnošću rada i organiziranja života u Slavoniji. U svom krugu prijatelja nastoje širiti isto raspoloženje s obrazloženjem da ono što su roditelji i hrvatsko društvo u njih uložili, napose žrtva koju su podnijeli branitelji za našu slobodu, zavrjeđuje da oni nastave u istom duhu, pronađu radno mjesto u domovini, osnuju obitelj, te roditeljima osiguraju dostojnu starost i izgrađuju hrvatsku budućnost. Na kraju mi je moj školski drug priopćio i ovo: Najmlađi unuk nakon višekratnih pokušaja da pronađe posao i strpljivog čekanja konačno je bio pozvan od jednog poslodavca kod kojeg se natjecao s viješću da od 1. ožujka ove godine može kod njega započeti s radom. S ponešto suzdržanosti u glasu moj sugovornik mi je protumačio da se nakon toga dogodilo nešto što nitko nije očekivao: Unuk se odazvao na poslodavčev poziv, upoznao se s radnim mjestom, ali ga je na kraju zamolio da umjesto njega primi u radni odnos jednog kolegu koji je u težim materijalnim okolnostima od njega, a k tome bi na bratov poziv mogao otići na rad u inozemstvo. Moj školski prijatelj još je samo dodao: „U obitelji smo kršćanski odgajali svoju djecu i unuke”. Nisam ga razumio, niti sam ga želio pitati je li možda požalio što su tako odgajali unuka, koji je zbog vjerničkog opredjeljenja ostao i dalje bez radnog mjesta.

2. Zadivio me spomenuti korak mladog čovjeka i žrtva koju je spreman podnijeti za dobro svojih prijatelja i domovine. Sjetio sam se Isusove rijedi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,13-14). Navedeni stav spomenutog mladog čovjeka zacijelo je plod njegova odgovora na Isusov poziv: „obratite se i vjerujte evanđelju” (Mk l,l5). U ovom pozivu Isus je dao božansku dijagnozu našeg života: Nevjera, gubitak nade, i nemoć ljubavi stanje je u kojem propadamo. Obratiti se znači ustati iz te situacije vjerom u Isusa Krista, raspoložiti srce za slušanje njegove riječi, biti spreman slijediti ih cjelovitim opredjeljenjem nasuprot prevladavajućem mentalitetu površnog hedonizma, duha zaglušenog medijskom bukom i onesposobljene slobode da odgovori životom u skladu s Božjim vrijednosnim sustavom. To da je spomenuti mladić mogao doći do zaključka kako je bolje prepustiti prijatelju radno mjesto, a sebe ostaviti na listi čekanja, na zadnjem mjestu, zacijelo je ishod nutarnjeg osluškivanja Isusova glasa koji ga je pozivao da krene putem njegova projekta o čovjeku. Takav nutarnji proces zbio se već s prvim Isusovim učenicima. Sveti Marko povezuje Isusov poticaj na obraćenje s pozivom dvojici učenika da pođu za njim. Krenuo Isus uz Galilejsko more, ugledao ribare Šimuna i brata mu Andriju i pozvao ih da podu za njim: „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim” (Mk 1,18). Tako i druga dvojica.

U samom Isusovu pozivu prisutna je božanska snaga koja je slobodu jednostavnih ribara obdarila uvidom u Božju istinu o njima, pokrenula ih na opredjeljenje za život u kojem su napustili vlastite sigurnosti i započeli se ponašati Gospodinovom logikom, očitujući pri tom i mnoge slabosti. Duh Sveti je taj koji je uvjerio njihov duh i razum da prihvate sasvim konkretan životni oblik putem kojega postižu smisao i cilj. Isti Duh je uvjerio i unuka moga školskog prijatelja da ne misli prvenstveno na sebe, nego na druge, da uvidi kako će tek onda kad bude drugima dobro, i njemu biti tako. Pomogao mu je da shvati kako sebično razmišljanje, zaključivanje i opredjeljivanje, po kojem mora biti samo njemu dobro i nije ga briga za druge, završava u vlastitom i društvenom rasulu. Nutarnji dijalog s Bogom izazov je koji nas može pokrenuti na put ostvarivanja novih hrvatskih nada.

3. Radost i osobita snaga zajedništva u vjeri koju su naši mladi očitovali prošle jeseni na otvorenju Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa o 20. obljetnici naše Biskupije, uvjeravaju me da oni ove korizme mogu biti nositelji posebnog obraćeničkog programa u našim župana. Pozivam mlade, medu njima i one koji se osposobljuju za župne animatore te ovogodišnje kandidate za primanje svete Potvrde da svakog petka predvode pobožnost Križnoga puta u svojim župnim crkvama. Neka nakon toga sudjeluju na kratkoj katehezi u kojoj će – potaknuti malim video uratkom – razmišljati o temi „I pođoše za njim” (Mk 1,18).
Nastojat će tako provjeravati kojim putem žele ostvariti smisao i cilj svoga života, moliti zajedno s drugim vjernicima kako oni i njihovi vršnjaci ne bi potonuli u beznađe, nego da osluškujući govor Božji u svom srcu, mladenačkim se entuzijazmom opredijele za Isusov put obraćenja te svojim djelovanjem učine naše društvo boljim. U tom duhu pozivam sve mlade da sudjeluju i na ovogodišnjem 20. Križnom putu mladih naše Biskupije idućega 10. i 11. ožujka pod geslom „I pođoše za Njim”, koji kreće od Lipovljana a završava u Daruvaru. Pridružit će se na taj način svima onima u svijetu koji mole za uspjeh Opće biskupske sinode o mladima sljedeće jeseni u Rimu.

4. Svjesni da su svećenici dragocjeni služitelji Isusova djela ljubavi kojim on želi doprijeti do svakog čovjeka, odlučili smo u odjeku Euharistijskog kongresa preuzeti posebnu zadaću: moliti za svetost naših svećenika i za nova duhovna zvanja. U tom nastojanju ove korizme, uz već spomenuti program mladih, imaju osobitu ulogu u našim župana članovi Djela za duhovna zvanja. Oni su se zato udružili da bi molitvom i žrtvom pratili mlade, pomagali im da u svom srcu čuju Isusov glas koji ih zove na put svećeničkog ili redovničkog zvanja. U tom smislu članovi Djela za duhovna zvanja sudjelovat će s mladima i na pobožnosti križnog puta korizmenim petkom, svjedočeći im svoju duhovnu blizinu i potporu. Pridružit će im se na klanjanju i na drugim molitvenim programima koje će organizirati, biti u požeškoj Katedrali na klanjanju mladih svake subote, kao i prve subote u mjesecu na svetoj misi.

Pozivam mlade vjernike grada Požege i okolice da svake korizmene subote u još većem broju sudjeluju na večernjem klanjanju u našoj Katedrali s posebnom nakanom da njihovi vršnjaci ostvare u svojim srcima prostor slobode, čuju u njem Isusov glas, prepoznaju istinu o svom pozivu te i oni poput tolikih učenika podu za njim. Molitva je jedno od moćnih sredstava otpora mladog čovjeka Zlome, kojem je izložena njegova sloboda, osobito kad mu srce postane suho, životnom pustinjom, te ga on napastuje i želi navesti na gubitnička opredjeljenja sebičnosti, površne slave i moći, kako je to htio učiniti i s Isusom. Molitvi pridružimo i milostinju kao još jedno snažno sredstvo suprotstavljanja Zlome, te i ove godine na pobožnosti križnog puta svakog korizmenog petka prikupljajmo novčane priloge za najpotrebnije, napose za prognanike u naselju Kovačevac, koje će župnici prinijeti za prinos darova na misi posvete ulja na Veliki četvrtak u našoj Katedrali.

Sve vas pozdravljam, za vas molim zagovor bl. Alojzija Stepinca i na sve zazivam Božji blagoslov, sa željom da korizmeno razmišljanje Božje riječi, molitva, post i dobra djela donesu svima duhovno ispunjenje i radost – vaš biskup

+ Antun Škvorčević, Požega, 10. veljače 2018.