Vepric, (IKA) – Oko 120 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, u zajedništvu s nadbiskupom Marinom Barišićem okupilo se 4. ožujka u Gospinu svetištu Vepric na zajedničku korizmenu duhovnu obnovu. Središnja je tematika bila usmjerena duhovnom i pastoralnom razmišljanju o važnosti i značenju dana Gospodnjega, svete nedjelje, u crkvenom i euharistijskom smislu. Rekolekcija je započela molitvenim dijelom: pokorničko bogoslužje i ispit savjesti predvodio je župnik na splitskom Kmanu salezijanac don Stjepan Matijević, a potom je euharistijsko slavlje predvodio splitsko-makarski nadbiskup. Pošavši od dnevnih liturgijskih čitanja nadbiskup se u propovijedi poslužio slikom neposlušnoga proroka Jone i grada Ninive, kako bi progovorio o ulozi svećenika u današnjem vremenu; pri tomu je Jona simbol današnjega svećenika a Niniva je simbol suvremenoga svijeta koji treba obraćenje. “Jona je neposlušni prorok koji prvo hoće pobjeći od svoga poslanja koje mu je Bog namijenio, bježi od Riječi Božje koju treba navijestiti Ninivljanima te Ninivu ne doživljava Božjim nego neprijateljskim prostorom. No, unatoč neposluhu Bog Jonu ne želi smijeniti niti zamijeniti, On Jonu želi promijeniti”, istaknuo je nadbiskup Barišić. U tom je svjetlu upozorio svećenike da u suvremenu Ninivu, u svoje župe i među vjernike i nevjernike, idu sami obraćeni i s Riječju Božjom; da svoje poslanje “don Jone” ne “odrađuju” tehnički iz svojih ureda, župnih ili drugih, prijeteći i kažnjavajući ili dajući samo potvrde, nego da životnim primjerom i Evanđeljem pozivaju na obraćenje. Jer Bog je milosrdan prema svom buntovnom proroku, ali njegovo se milosrđe širi i prema najogorčenijem izraelskom neprijatelju, gradu Ninivi. Govoreći o karakteristikama “suvremene Ninive” kao što su osamljenost, izoliranost i glad, nadbiskup je istaknuo da još uvijek veliki broj vjernika drži do dana Gospodnjega, svete nedjelje i Riječi Božje. U tom je surječju istaknuo da Riječ Božja želi biti ljudski glas koji prenosi Božju poruku od čovjeka do čovjeka. Ona želi pasti na plodno tlo onoga koji je naviješta, a potom i onih koji je slušaju. Ona je, kao i nedjeljna euharistija, hrana, svjetlo i snaga “današnjim Ninivljanima”. Potaknuvši svećenike na zahvalnost Bogu za poziv i radosno prihvaćanje poslanja koje im je namijenio pozvao je svećenike na još veće vrednovanje nedjelje o kojoj ovisi naša budućnost.

U radnomu dijelu susreta predavanje o kršćanskoj vjeri, životu i slavljenju nedjelje održao je prof. dr. don Ante Mateljan. Izlaganje je započeo pitanjem: Koliko se danas radi o prožimanju vjere i nedjelje, ili se pak radi o nečemu što je napuklo ili možda već posve puklo, te se rastavlja ili se već rastavilo? Odgovor na to pitanje pokušao je dati gledajući na odnos vjere i nedjelje iz kršćanske, svećeničke i pastoralne perspektive. Predavanje je liječničkom terminologijom podijelio u četiri dijela. U prvome je dijelu ponudio dijagnozu situacije, pošavši od najnovijega dokumenta HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, koji tvrdi da su industrijalizacija, urbanizacija, individualizam, pluralizam i sekularizam, uzdrmali stari poredak i doveli u pitanje smisao “sakralnog” opravdanja mnogih religioznih postupaka. Potom sredstva javnog priopćavanja, koja svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbjegavaju bitna pitanja te posljedice koje je na našim prostorima ostavio bivši politički poredak. Sve te pojave duboko su oštetile kršćanski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno te za mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom naše povijesti, istaknuo je dr. Mateljan te nastavio pitajući se koliko smo mi u Crkvi pridonijeli takvom razvoju shvaćanja nedjelje. “Ma je li moguće da se vjerska praksa slavljenja nedjelje koja se danas među nama (u crkvenim krugovima, u teološkim prosudbama i pastoralno prihvatljivim okvirima) smatra dostatnom ako vjernik barem jednom mjesečno sudjeluje (to jest prisustvuje) na misi, brojčano svela na desetak do petnaest postotaka onih koji se deklariraju vjernicima – katolicima!? To nas, međutim, navodi na dva – po mojem mišljenu značajno kriva zaključka: Prvi je da će se crkveno pitanje nedjelje riješiti društvenim promjenama, poput zakona o neradnoj nedjelji, a drugi da sve treba pogledati sa druge strane. Naime, u prividnoj radosti kod velikih slavlja, kad nam se, gledajući mnoštvo, osmijeh razvuče, um zaključi da stanje ne samo da nije tako loše, nego se može reći da je puno bolje nego što ti crni pesimisti govore”, zaključuje dr. Mateljan, upozorivši da je “krivo u sudionike crkvenih slavlja ubrajati one koji su došli na ‘dernek’ a ne na misu; a još je krivlje sveta slavlja pretvarati u pučku feštu, da bi se takvima prilagodili, pa same sebe uvjeravati da je sve u redu”.
U drugome dijelu predavanja istaknuo je nužnu povezanost odnosno jednakost kršćanske nedjelje i vjere podsjetivši da “kršćanska nedjelja ima svoj smisao u vjeri!” “Gdje nema kršćanske vjere nedjelja postaje i ostaje dio “slobodnog vremena”, ostaje “praznik” – doslovno dan prazan, te ga se nastoji ispuniti onim što čovjeku pruža mogućnost nekakve ugode”, naglasio je pokrijepivši to iskustvom s tzv. kršćanskoga europskog Zapada gdje od desetak “slobodnih” nacionalnih TV postaja u svakoj većoj državi Europe (uz koje postoje i stotine komercijalnih) tek jedna, državna, ima sat vremena religijskog programa nedjeljom. U trećem i četvrtom dijelu predavač je iznio po deset načina kako upropastiti, odnosno kako spasiti nedjelju. Među napastima za upropastiti nedjelju, između ostaloga, nabraja: malo po malo pretvoriti nedjelju u zanimljiv društveni događaj, a bogoslužni prostor u zgodno sastajalište; potom pretvoriti nedjelju u ekonomski pothvat, samo-promidžbu ili u duhovni show. Među naprednije načine uništavanja nedjelje ubraja “preobražavanje” nedjeljnog bogoslužja u “napredno” slobodnjaštvo kroz suprotstavljanje Crkvi, omalovažavanje crkvenih struktura i kritiziranje “zaostalih” bogoštovnih praksi itd. Govoreći o deset načina za “spašavanje” nedjelje dr. Mateljan polazi od ključne pretpostavke da svećenik/župnik u iskrenoj vjeri shvati i prihvati da je on samo službenik svetih otajstava u Crkvi, da je Kristov poslanik i njegovo sredstvo. U tom duhu zaključuje: “Prvi i temeljni način je iskreni trud oko izgradnje zajednice u duhu Kristova zakona ljubavi, kroz poštivanje svih osoba i promicanje dobra, kroz trud oko pretvaranja nedjeljnog zajedništva u pravi sakramentalni synaxis; u ono zajedništvo, koninonia, koje svoje ogledalo nalazi na oltaru”.