Polazeći od Rembrandtovog bakropisa „Krist liječi bolesne“ (Mt 19,1-2) izlaganje je uvelo u pronalaženje vlastitog mjesta u evanđeoskoj sceni. Krist je u središtu kao liječnik bolesti i rana tijela, duše, duha te nepravda društvenih odnosa. On ne promatra patnju izvana nego po svojim ranama ulazi u nju i proživljava ju s nama. Čini to kao Ljubav koja je ušla u svijet i predala sebe za spasenje ljudi: „Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke“ (Mt 26,45).

Kristove rane i ljudska ranjivost imaju dvije zajedničke oznake. Prva je ontološka – ranjivost pripada ljudskoj biti jer smo tjelesni, ograničeni i međuovisni. Druga je društvena, obilježava ju nepravda i zahtijeva odgovornost i promjene. Jer smo ranjivi, doživljavamo rane koje uzrokuje grijeh, u socijalnom nauku Crkve „strukture grijeha“. Već u Getsemanskom vrtu mnoštvo rana pogađa Krista kao rana osamljenosti zbog pospanosti apostola i učenika – to je problem cijele povijesti (Benedikt XVI.). Rane iz borbe transformiranja ljudske volje Božjoj volji. Rane proizašle iz izručenja Nedužnog kao sudski čin. Rana izdaje i napuštenosti od onih koje ljubi.

Na tjelesnoj razini neke od rana su: rane od bičevanja, prema Isusovoj objavi sv. Brigiti Švedskoj, njih 5 480. Rane od trnove krune. Rana na ramenu od nošenja križa – u objavi Isusa Krista sv. Bernardu iz Clairvauxa najbolnija od svih fizičkih rana. Rane od padova i ogoljenja. Pet Presvetih rana na križu.

Nadalje prikazane su Kristove unutarnje duševne rane strašenja, anksioznosti, usamljenosti, agonije duše, izdaje i napuštenosti, samoće, osamljeničkog užasa, nepravedne osude, rana sućuti prema Majci, strahote ništavila.

Prikazane su i neke od duhovnih Rana, počevši s najdubljom unutarnja ranom neizmjerne tuge zbog ljudskog grijeha. Prema sv. Tomi Akvinskom Krist je u svojoj duši osjetio svu težinu i odvratnost svakog grijeha ikada počinjenog te ih je preuzeo na sebe, osjećajući neizmjernu tugu zbog uvreda nanesenih Ocu. Velika rana, prema sv. Tomi, je tuga zbog onih koji će odbaciti Njegovo milosrđe i izgubiti se. Rana napuštenosti na križu najviši je stupanj duhovne kušnje pod bijedom grijeha koju Krist nosi kao i subjektivni osjećaj odijeljenost od Boga.

Katolička duhovna tradicija obrađuje kroz pet presvetih Kristovih rana ljudsku ranjivost i iscjeljenje međuljudskih rana. Krist je u svom čovještvu iskusio sve oblike ljudske ranjivosti i rana, te ih je svojim uskrsnućem preobrazio u izvore milosti (sv. Toma Akvinski). Tako Kristova rana na boku liječi ranu nastalu ljudskom okrutnosti, napuštanjem, odbacivanjem, samoćom, štiti da se ranjeno ljudsko srce ne pretvori u kamen (Dilexit nos), liječi rane grijeha protiv čistoće. Rane na rukama liječe rane nepravde i nasilja koje su nanijele ruke bližnjega, liječi rane oholosti, rane lijenosti i propusta. Rane na nogama liječe rane nastale progonom i sputavanjem od drugih, rane straha, rane bježanja od Boga, rane nestalnosti u dobru. Rane na glavi liječe rane oholosti uma i intelektualne taštine, rane nastale tjeskobom i brigama. I tolike brojne druge.

Isus Krist je nakon uskrsnuća zadržao određene Rane. Prema sv. Tomi Akvinskom one nisu samo znak patnje nego „trofeji pobjede“ jer je upravo kroz njih Isus Krist uništio smrt i grijeh. Rane stoga povećavaju ljepotu uskrsloga Tijela. Na tom tragu socijalni nauk Crkve ističe važnost solidarnosti s ranjenima po uzoru na milosrdnog Samarijanca (Lk 10,25-37) kao i doprinosa dekonstrukciji „struktura grijeha“.

Zaključno je prikazana pobožnost Kristovim ranama kroz povijest. Istaknuta je velika duhovna zasluga koja se zadobiva razmatranjem Kristovih rana i muke kao i važnost Božjeg milosrđa (sv. Faustina Kowalska). Kristove rane objavljuju ljudskoj ranjenosti da svjetlost (Ljubav i Milosrđe) iz Kristovih rana prolazi i kroz ljudske rane, liječi ih i pretvara u „trofeje pobjede“.

Tema ovogodišnjeg ciklusa Korizmenih tribina srijedom na Peščenici je ranjivost. Tribine se održavaju u dvorani „Fr. Dominik Barač – dominikanac, mučenik” Dominikanskog samostana na Peščenici.

Organizatori tribina su Dominikanski samostan bl. Augustina Kažotića i Institut sv. Tome Akvinskog u Zagrebu.