Meditaciju Plemenita gesta nepoznate žene vodio je fra Josip Blažević, donedavni provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, na temelju evanđeoskog teksta Mk 14, 3-9.

Želio je obogatiti susret redovnica plemenitom i lijepom gestom žene iz navedenoga odlomka Evanđelja, kako bi Božja riječ poslužila rasvjetljavanju vlastitoga srca. “U zajednicama je važna plemenitost, jer iznad svega potrebna je ljubav”, istaknuo je predavač na početku.

Tumačio je što je  žena iz evanđelja čula o Isusu, što je znala od njemu te što je Isus značio u njezinu životu da je bila spremna toliko dati za njega, upitavši odakle joj tolika smjelost i samopouzdanje.

„Odgovori na sva pitanja obavijeni su velom šutnje. Govori tek njezina gesta. Sigurno je samo to da je žena bila odlučna u svojem naumu. U središtu njezine pozornosti bio je jedino Isus. Nikomu ne ostavlja prostora da ju odvrati od njezina nauma. Prije nego se i domaćin mogao snaći, „sva se kuća napuni mirisom“.

Dok je ženi u središtu Isus, dotle je onima naizvan okupljenima oko Isusa i radi Isusa, u središtu misli, pogleda i riječi ova žena. I oni osjećaju miomiris koji ispunja kuću, no miomiris im dolazi tek do nosa, ne i do srca. Zato i reagiraju na ženu vrlo žestoko i otresito; gledaju je s prijezirom i prijekorom. Navode razlog uzaludna rasipanja dragocjenosti, što se moglo dati siromasima.

Ne pitaju se o smislenosti ženine geste, ni o tome zašto joj Isus to dopušta. Reagiraju kao da je žena počinila veliko zlo. Njihova plemenita motivacija zapravo je lažna. Ne razumiju da ostvarenje Božjega kraljevstva znači i životnu radost, prijateljsko i radosno druženje, gozbu i smijeh, geste poštovanja i ljubavi. Vide u tome samo rasipanje pomasti. Optužujući ženu, zapravo su optužili i Isusa jer je prihvatio ženinu gestu. Postupajući tako, uništili su lijepu i radosnu atmosferu.“

Fra Josip upozorio je kako se i u zajednicama tako nađu pojedinci koji svojim negativnim komentarima kvare svečarsku atmosferu. „Daleko su takvi od plemenite geste ljubavi ove žene. Na sve njihove riječi prigovora i osude, žena šuti. Čeka Isusovu riječ, Isusov sud o njezinoj gesti… Isus uzima riječ. Govori iz kontemplacije. Uzima ženu pod svoju zaštitu. Suprotstavlja se ostalima.

Ženinoj plemenitoj gesti daje pravo značenje, kojega ni ona nije bila svjesna. „Što joj dodijavate?“ Njezino djelo, njemu učinjeno, proglašava dobrim. Učinila je djelo ljubavi koje vrijedi više od milostinje siromasima. Iskoristila je kairos za koji uskoro više ne će biti prigode. Ovo je bila jedinstvena i posljednja prilika za pomazati Isusa. Žene su to htjele učiniti na uskrsno jutro, no Isus više nije bio u grobu. Uskrsnuo je! Zbog siromaha ne bismo smjeli izgubiti Isusa iz vida, najsiromašnijega među siromasima“, rekao je fra Josip.

Ukazao je zatim na značenje ženine geste za današnje vrijeme: „Korizma je vrijeme kairosa za svakoga vjernika, za svaku redovnicu. ‘Evo, sad je vrijeme milosno: evo, sad je vrijeme spasa’ (2 Kor 6, 2). Žena je znala čitati znakove vremena i pravovremeno na njih odgovoriti. Danas slijediti ženin primjer znači budno živjeti u svijetu, koristeći kairose – bogomdane milosne trenutke.

Slijediti ženin primjer znači i nailaziti na protivnike, na vječite nezadovoljnike kojima smeta čak i dobro ili – osobito dobro; na one koji ne samo da ne znaju vrjednovati dobro, nego se čak pod krinkom pobožnosti i uzvišenih ciljeva, dobru u pravilu protive. To znači nailaziti na one koji ne shvaćaju da kontemplacija treba doći prije svake akcije. Nepoznata žena primjer je kako se s Bogom uvijek može računati i kako nijedno učinjeno dobro djelo ne će ostati nenagrađeno.“

Na kraju je potaknuo prisutne redovnice da iskoriste ovu korizmu, kairos, kako bi postale Kristov miomiris Bogu kojim će se ispuniti sav svijet. Za to je neophodno razbiti alabastrenu posudu vlastitoga života.  Isus je svoju razbio na drvetu križa i Bog je primio njegovu Žrtvu. Neka mu bude mio i prinos našega predanja u ljubavi.

Budući da je susret bio u devetnici sv. Josipu, predavač je svim redovnicama podijelio knjigu “Apostol svetog Josipa, Sveti Andrija Bessette” koju je napisao Henri-Paul Bergeron, CSC.  Nakon bogatoga i poticajnoga nagovora fra Josipa, redovnice su se zadržale u tišini pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, te imale priliku pristupiti sakramentu pomirenja, zahvaljujući ocima konventualcima. Druženje se zatim nastavilo uz okrjepu u Franjevačkom samostanu. Susret je završio svečanom molitvom Prve večernje 2. korizmene nedjelje