Gospić, (IKA) – Uoči 3. korizmene nedjelje održano je 18. ožujka tradicionalno korizmeno hodočašće dvaju dekanata, Gospićkoga i Otočkoga u gospićku katedralu Navještenja BDM. Na misi koju je predslavio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić okupilo se više stotina hodočasnika na čelu sa svojim župnicima i dekanima, domaćim gospićkim mons. Milom Čančarom i Otočkim mons. Tomislavom Šporčićem. Biskup Križić vjernicima je u propovijedi govorio na temelju svoje korizmene poslanice te im pojasnio prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu, rekavši da „kada je blaženi Charles de Foucauld prispodobu o izgubljenom sinu pročitao jednom muslimanu u Alžiru, veli da mu je ovaj odgovorio samo to: ne vjerujem da Bog toliko voli čovjeka. Nažalost, nije ovo bilo teško shvatiti samo nekom muslimanu, nego ima veliki dio kršćana koji u to malo vjeruju.” Tumačeći prispodobu, biskup Križić je taj kontekst povezao s obiteljskim životom. „Iz svega vidimo kako obitelj može biti dobra, uistinu kršćanska, a dijete odluta, zaglibi u nekom zlu. Sve je to moguće. Međutim, istina je i to da ako su roditelji bili uzorni, oni su u srcu djeteta trajni zov da se vrati na pravi put. Prije ili kasnije roditeljski glas će u njemu pobijediti. Zadivljuje način na koji otac prima sina. Nema niti jedne riječi ukora. Otac zna da to nije potrebno. On zna da je sinu sada sve jasno i ne želi ga opterećivati držeći mu neke bukvice. Otac zna da je sin već uvelike ispaštao svoj grijeh, da je platio ne malu cijenu svoga zla. Nema potrebe da ga dodatnim ukorima dotuče. On vidi da je sin sav slomljen i da mu treba pomoći da oživi.Otac stavlja sav naglasak na slavlje, sretan što mu se dijete vratilo. Svi koji odlutaju, nažalost, ne završe ovako sretno. Rasipnik je imao sreće. Najteži i najduži put koji je trebao prevaliti ovaj mladić nije put u daleku zemlju, ni put iz daleke zemlje nazad, nego put da dođe k sebi i da prizna svoju istinu. Spasilo ga je to što je smogao snage da kaže u sebi: „Oče sagriješih”. Nakon ovog priznanja on je postao sposoban stvoriti odluku i vratiti se ocu. Dok čovjek sebi ne prizna svoju istinu nema promjene života, nema obraćenja.” „Čini nam se da bi reakcija „normalnog” oca trebala biti da određeno vrijeme skriva sina zbog sramote koju je navukao na očevu kuću, zbog ugleda koji mu je zbog njega narušen, ali ovaj otac čini sve suprotno. On poziva goste da vide sina, sretan što se on vratio”, istaknuo je biskup Križić u propovijedi, rekavši da je to slika našega Boga. „Takav je Bog prema nama i onda kada odlutamo. Nažalost, premalo smo svjesni ove istine.Za razliku od oca, stariji sin ima posve drugačiji stav prema bratovu povratku. Bratov povratak njega nije nimalo obradovao i on odbija da na bilo koji način sudjeluje u slavlju koje je organizirao otac. Ljudski gledano može se razumjeti reakcija starijeg sina. On ima puno razloga za takvu reakciju: zar zavređuje slavlje povratak brata koji je spiskao sva dobra živeći razvratno? Sad se vratio da bi možda ponovno dijelio s njim ostatak baštine? Na koncu i pitanje: ako se treba tako odnositi prema grešniku čemu se onda truditi i biti vjeran? Po ljudskoj logici pravda je na strani starijega, samo što otac ne rasuđuje po pravdi nego po ljubavi. Jedino ljubav može razumjeti ovakav postupak oca.”
„Ovo nas samo upozorava da svi mi možemo biti vjernici, možemo biti u kući očevoj, ali usprkos tome naše služenje može biti hladno i bez ljubavi. Na taj način ne donosimo puno radosti svome Bogu”, rekao je biskup Križić, dodajući: „Poruka ove prispodobe svima nama je, s jedne strane, vrlo utješna i radosna: imamo Boga koji nas voli kao otac i stalno čeka. Njemu smijemo uvijek doći bez obzira na naše unutarnje stanje.S druge strane ova prispodoba nas poziva da izbjegavamo napast ponašanja prema grešnicima ali i prema Bogu Ocu poput starijeg sina. Bog nas poziva da mu se pridružimo u spašavanju onoga što je izgubljeno. Isus nas moli: ‘Budite kao što je Otac vaš nebeski’.”