Požega, (IKA) – U Godini milosrđa vjernici župa Katedralnog arhiđakonata, u čijem sastavu su Požeški, Kaptolački i Pleternički dekanat, predvođeni svojim svećenicima, 27. veljače su hodočastili u požešku katedralu. Najprije su prošli kroz Sveta vrata i ušli u katedralu gdje je započelo slavlje sakramenta pomirenja, koje je predvodio kancelar Josip Krpeljević. Nakon što su se hodočasnici pojedinačno ispovjedili, svi zajedno su Bogu izrekli zahvalnost za primljeno oproštenje grijehe. Potom je uslijedilo misno slavlje kojim je predsjedao generalni vikar Josip Devčić, u zajedništvu s katedralnim župnikom Ivicom Žuljevićem, arhiđakonom Josipom Klarićem, dekanima Jozom Jurićem, Mariom Sanićem i Antunom Ćorkovićem te svećenicima iz župa spomenutog arhiđakonata.
Pozdravljajući na početku misnog slavlja nazočne hodočasnike generalni vikar Devčić im je prenio pozdrave požeškog biskupa Antuna Škvorčevića koji je u Splitu nazočio slavlju biskupskog ređenja novog vojnoga biskupa Jure Bogdana. U homiliji vikar Devčić je nazočne podsjetio na razloge koji su potaknuli papu Franju da proglasi Izvanredni jubilej milosrđa, navodeći tri misli iz njegove bule Lice milosrđa. Osvrćući se na naviješteni ulomak iz knjige proroka Miheja, vikar Devčić je ustvrdio da se u njemu prorok “molitvom obraća božanskom Pastiru sa željom da on svoje stado povede opet na najbolje pašnjake”. Naime, dok “drugi narodi uživaju u blagostanju kao usred plodnih voćnjaka, samo je Izrael osamljen u šikarju. Iz toga stanja izvire vapaj neka Gospodin opet poistovjeti svoju sudbinu sa sudbinom naroda i neka ponovi čudesa kao kod izlaska iz Egipta. Prorok je siguran da će tako biti jer Bog uživa ljudima iskazivati milosrđe”.
Tumačeći evanđeoski ulomak o rasipnom sinu i milosrdnom ocu, vikar Devčić je ustvrdio da, “kad Luka ne bi o Božjem milosrđu ništa drugo zapisao osim triju prispodoba koje je skupio u 15. poglavlju, zaslužio bi već time naziv ‘evanđelist milosrđa’. Vrhunac je u trećoj prispodobi o izgubljenom sinu koja je utočište i zaštitni znak svih skršenih srdaca, najljepši biser svih biblijskih slika, visoka pjesma Božjeg smilovanja i čovjekoljublja našega Spasitelja. Takvu je pjesmu moglo ispjevati samo božansko srce Kralja-Svećenika koji će sam sebe žrtvovati kao otkupninu i pomirni dar za izgubljenog čovjeka”. Naglasio je da bi bilo teško nabrojiti “sve što se u vezi s tom prispodobom kazalo, spjevalo, prikazalo svim sredstvima ljudskog umijeća”, i zaključio da je od svega toga “još ljepši i blaženiji ugođaj što ga doživi svaka duša koja zaluta pa uđe u sebe, gdje ju Bog čeka da je privede k uviđavnosti i onda sakramentalnim oproštenjem privuče u svoj očinski zagrljaj”.
Na koncu misnog slavlja vikar Devčić je zahvalio hodočasnicima na svjedočanstvu vjere koje su očitovali ovim hodočašćem. Po završetku misnog slavlja hodočasnici su imali kratki odmor nakon kojega su se ponovno okupili u katedrali na pobožnost Božjem milosrđu. Pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom izmolili su krunicu Božanskog milosrđa, a nakon euharistijskog blagoslova zajedno sa svećenicima sišli u kriptu katedrale i pred moćnikom sv. Ivana Pavla II. molitvom njemu u čast završili svoje oprosno hodočašće.