Krk, (IKA) – “Samo prokušana vjera postaje zrela i dovodi do punine. Ljudi koji su došli do zrelosti vjere i prijateljevanja s Bogom postigli su to nadvladavši mnoge kušnje. Ništa nije drukčije ni u ovozemaljskim stvarnostima i životu”, ističe krčki biskup Valter Župan u korizmenom pismu vjernicima svoje biskupije. Na ovom ćemo svijetu uvijek biti podložni pogreškama i, nažalost, grijesima. No, jedno je pogriješiti pa priznati grijeh i pitati Boga oproštenje, a sasvim drugo je braniti počinjeno zlo i nazivati ga štoviše dobrim te se ne smatrati odgovornim za učinjeno djelo. Ne može se prihvaćati iz poklada vjere tek ono što se hoće i što u izvjesnom trenutku odgovara, a drugo ne prihvaćati. Nema djelomične vjere. Ili prihvaćam u potpunosti Božji plan dobrote i spasenja prema meni, ili ga ne prihvaćam, upozorava biskup Župan.
Kod određenog broja vjernika primjećuje se da im je pripadnost Crkvi više teret nego radost, više neka tegobna dužnost, nego stanje radosnog i slobodnog Božjeg djeteta. Ono što nam Crkva preporuča čini nam se kao dodatno opterećenje, nešto što nas sputava i ograničava. Trebamo se zato upitati je li kod nas uistinu došlo do pravog upoznavanja Božje poruke, do osobnog prihvaćanja te poruke i do uspostave povjerenja prema Bogu. Sve se možda zadržalo na nekom površnom znanju, običajima i formalnostima samo da se prime sakramenti početka kršćanskog života, ali to nije sraslo sa životom. Do toga se zaključka dolazi saznanjem da ima roditelja kojima je izgleda jako stalo da im djeca prime sakramente, ali niti se oni niti djeca trude da dobiju minimalnu pouku i da vjerničkim životom jamče da će učiniti sve što je do njih kako bi sakramenti urodili učincima u životu. Kako drukčije razumjeti da ne sudjeluju na euharistiji, ne primaju sakramente, da se u njihovoj obitelji nikad ne moli, a neki neće primiti svećenika ni za godišnji blagoslov obitelji. Dolazimo nekada do zaključka kako nam okolina danas ne dopušta odmaknuti se od onoga što nam ona nudi, na što nas želi privezati, kako bi vidjeli svoj život iz jedne druge, objektivnije perspektive. Za mnoge stvari koje su nam se činile važne i u koje smo ulagali mnogo truda, nakon izvjesnog vremena vidimo kako nisu bile vrijedne tolike naše pažnje. Naprotiv, zanemarili smo nešto što je bilo mnogo važnije, upozorava biskup Župan, poručujući da “sve dok ne dođe do osobnoga i istinskoga prihvaćanja Božje poruke ne može doći ni do uspostave povjerenja prema Bogu koji nas voli i kojemu je stalo do svakoga od nas”.
Zato je, piše biskup, važno da razumijemo značenje sakramenata i velike darove koje po njima primamo. Površno pristupanje sakramentima, nespremnost za duhovnu izgradnju, pouku, misaona i vjerska lijenost ili indiferentizam i nezainteresiranost predstavljaju velika zla i vrijeđaju Boga. Naš život treba biti obilježen trajnim rastom u zrelosti vjere i prijateljevanja s Bogom. “Ne može se pristupiti sakramentima niti Crkvi ni sa jednim drugim motivom osim s čežnjom i čvrstom odlukom da se sve više i više suobličimo Kristu u svim našim odlukama, prioritetima i nastojanjima. Svaka druga motivacija, bili to puki običaji i tradicija ili neka naša osobna komotnost nije dostojna sakramenata koji nam se daju. Kad nismo zadovoljni Crkvom kojoj pripadamo, sjetimo se da smo najčešće mi sami oni koji zatamnjuju njezino lice, upozorava biskup Župan. Za primitak krštenja i ostalih sakramenata potrebna životvorna vjera. Vjera nije puko znanje, ona je povjerenje prema Bogu. Vjerom se ulazi u odnos otvorenosti i prijateljevanja s Bogom koji je neophodno potreban za spasenje, jer bez toga su i sakramenti neplodni, zapravo ne mogu se ni primiti. Korizma je vrijeme intenzivnijeg slušanja Božje riječi koja nam otvara srce, pamet i duh za razumijevanje Božjih stvarnosti. Biskup Župan na kraju poziva vjernike da pronađu vremena za sebe te pažljivim slušanjem i prihvaćanjem Božje riječi porastu u zrelosti svoga kršćanskog poziva.