Posipanjem pepelom i pozivom na obraćenje Crkva započinje četrdesetodnevu pripremu na proslavu blagdana Kristova uskrsnuća. I jedna i druga gesta imaju višeznačnu poruku, jer istovremeno označavaju nešto negativno i pozitivno.

Posipanje pepelom simbolizira priznavanje grijeha, propusta i slabosti, kako moralnih, tako i egzistencijalnih (“spomeni se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”). Ali pepeo je i simbol obnove i novog života. “Ustati iz pepela” isto je što i povratiti se u život, započeti iz početka. Tko se posipa pepelom, pokazuje da je uvidio negativnu stranu svoje egzistencije, ali i nadu da sve može biti drukčije i bolje.

Slično značenje ima i obraćenje. Obraćati se može onaj koji je zašao na put koji ne vodi do životnog cilja, toga je svjestan i spreman je poći ispravnim putem. U tom smislu obraćenje pretpostavlja jasan cilj, odbacivanje dosadašnjeg puta i izbor novoga. Zbog toga se obraćenje ili metanoja u kršćanstvu opisuje i kao promjena životnog pravca ili puta, kao hod u suprotnom smjeru u odnosu na dosadašnji.

Treba imati na umu i činjenicu da Crkva ne poziva samo neke na pepeljenje i obraćenje, nego sve. Svi smo pred Bogom, a to znači i jedni pred drugima, grešni, stoga nam je svima potrebno Božje milosrđe i oproštenje. Krist nije ništa žešće osuđivao nego samopravednost, tj. ljude koji umišljaju da su pravedni, bez grijeha, pa, u skladu s time, i bez potrebe za kajanjem i oproštenjem. Sjetimo se njegove usporedbe o farizeju i cariniku: “Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej, drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.’ A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: ‘Bože, smiluj se meni grešniku!’ – Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen” (Lk 18, 10-14).

Što korizma, u svjetlu rečenoga, znači za nas, kao pojedince i kao zajednicu?

Ona nas, nedvojbeno, poziva da se suočimo s mnogim negativnostima pojedinačnog i zajedničkog života, ali ujedno nas, svojom usmjerenošću na blagdan Kristova uskrsnuća, potiče da uperimo svoj pogled u drugom pravcu, krenemo novim putem, ne dajući se zarobiti stanjem u kojem se trenutno nalazimo. Pojedinac koji vidi samo svoje negativnosti i slabosti, zaostaje i na kraju postaje nesposoban za život. Isto vrijedi i za društvo, ako se usredotoči samo na svoje slabe strane, što je upravo naš slučaj. Toliko smo obuzeti problemima kriminala, pljačke, zločina, toliko time sputani, da se sve bespomoćnije vrtimo u krugu i pomalo izjedamo sami sebe. Što se više gubimo na bespućima prošlosti, tamniji su nam i nedostižniji obzori budućnosti, novi i drukčiji život. Korizma nam je, stoga, od Boga postavljeni putokaz kako prihvatiti sebe, ali i poći naprijed, ne dajući se omesti vlastitim grijesima i slabostima.

Svakako je dodatni i veoma zabrinjavajući problem povezan s gubitkom pravog smisla za kajanje i obraćenje. U nas kao da nitko ne osjeća potrebu za tim, točnije: pojedinci i skupine smatraju kako bi se kajati i mijenjati trebali uvijek samo drugi, dok sami, poput farizeja iz gore citirane evanđeoske prispodobe, uživaju u svojoj tobožnjoj pravednosti i bezgrešnosti. Na taj se način, naravno, ne ostvaruju vrijednosti i ideali koji nas vode prema boljem i drukčijem. Bez stava carinika, bez priznavanja vlastitih grijeha i krivica, nema osobnog opravdanja, ni izgradnje novog i pravednijeg društva, “štoviše, ako se ne obratite, svi ćete izginuti” (Lk 13, 3)! .

Braćo i sestre u Kristu! Svima nam je potrebno obraćenje, svima posipanje pepelom. Doista je važno ovo “svima”, jer samo ukoliko i sebe, a ne samo druge, smatramo grešnima i potrebnima obraćenja, postajemo sposobni za prihvaćanje Kristova oproštenja, a time i za drukčiji život, pojedinačni i zajednički. Molimo, stoga, da nas Gospodin oslobodi duha samopravednosti, a podari nam duha pravog pokajanja i obraćenja, duha koji oživljuje i uskrisava. Ovom preporukom i željom završavam svoju poruku, u nadi da će nam korizma donijeti zaista toliko potrebno obraćenje i toliko željeni novi početak. Tada ćemo blagdan Isusova uskrsnuća slaviti kao svoje osobno i zajedničko uskrsnuće na novi život.