1. “Isus Nazarećanin, kralj židovski”. To je natpis koji su stavili na križ. Malo prije Kristove smrti, jedan od dvojice osuđenih, raspetih zajedno s njim, reče mu: “Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje”. Koje kraljevstvo? Predmet njegove molbe sigurno nije bilo zemaljsko kraljevstvo, nego neko drugo.
Dobri razbojnik govori kao da je čuo prijašnji razgovor između Pilata i Krista. Dogodilo se, doista, pred Pilatom da su Isusa optužili kako se pravi kraljem. Stoga ga je Pilat upitao: “Ti li si kralj židovski?” (Iv 18,33). Isus nije niječno odgovorio; objasnio je: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se vojnici borili da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde” (Iv 18,36). Na ponovni Pilatov upit je li on kralj, Isus je odgovorio izravno: “Ti kažeš! Da, kralj sam! Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas” (Iv 18,37).
2. Današnje bogoslužje govori o zemaljskom izraelskom kraljevstvu, sjećajući se Davidova pomazanja za kralja. Da, Bog koji je izabrao Izraela, poslao mu je ne samo proroke nego i kralja, kad je izabrani narod tražio da ima zemaljskog vladara. Među svim kraljevima koji su, zatim, sjeli na izraelsko prijestolje, najveći je bio David. Ako se prvo čitanje ovoga slavlja odnosi na to kraljevstvo, to je zato da podsjeti kako je Isus Nazarećanin proizišao iz plemena kralja Davida, ali istodobno, i nadasve, da istakne kako je Kristovo kraljevstvo drugačije.
Značajne su riječi koje je Marija čula kod navještenja: “Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja” (Lk 1,32-33). To, dakle, nije samo Davidovo zemaljsko kraljevstvo, koje je završilo. To je Kristovo kraljevstvo koje ne poznaje završetka, kraljevstvo vječno, kraljevstvo istine, ljubavi i vječnoga života. Dobri razbojnik raspet zajedno s Isusom, stigao je, na neki način, do jezgre te istine. U nekom smislu on je postao, dapače, prorok toga vječnog kraljevstva, kad, obješen na križu, reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Krist mu odgovori: “Zaista, danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43).
3. Isus nas je pozvao gledati prema tom kraljevstvu, koje nije odavde, kad nas je poučio moliti: “Dođi kraljevstvo tvoje”. Poslušavši njegovu zapovijed, apostoli, učenici, misionari svih vremena utrošili su svoje najbolje sile da evangeliziranjem prošire granice toga kraljevstva. Ono je, doista, dar Očev (usp. Lk 12,32), ali je također plod osobne čovjekove odgovornosti. U “novom stvaranju” moći ćemo ući u Očevo kraljevstvo samo nakon nasljedovanja Gospodina u zemaljskom hodočašću (usp. Mt 19,28).
To je, stoga, program svakog kršćanina: slijediti Gospodina – Put, Istinu i Život – kako bismo posjedovali kraljevstvo koje je on obećao i dao. S tim svečanim euharistijskim slavljem, danas otvaramo Izvanrednu skupštinu Biskupske sinode za Oceaniju, koja ima za temu: Isus Krist i narodi Oceanije: slijediti njegov put, naviještati njegovu istinu, živjeti njegov život”.
Dobrodošli, časna i draga subraćo u biskupstvu, koji imate pastoralnu skrb za partikularne Crkve u Oceaniji. Zajedno s vama pozdravljam sve one koji će sudjelovati u radu sinode i sve koji su ga aktivno pripravili. Htio bih, osim toga, uputiti srdačnu misao kršćanskim zajednicama i žiteljima Oceanije, koji su u ovom trenutku s nama duhovno sjedinjeni.
“Isus, utjelovljena Riječ, bio je poslan od Oca u svijet da ga spasi, da navijesti i ustanovi kraljevstvo Božje. Otac, uskrisivši ga, učinio je od njega, savršeno i zauvijek, Put, Istinu i Život za sve one koji vjeruju” (Instrumentum laboris, 5). Taj rašireni dio Crkve, koji se proteže neizmjernim prostranstvima Oceanije, poznaje Put i zna da će na njemu naći Istinu i Život: put Evanđelja, put koji su označili sveci koji su za Evanđelje dali svoj život (usp. Instrumentum laboris, 4).
4. U naše dane, dok nas sveopća Crkva pripravlja prijeći prag trećega tisuljeća, oceanijski biskupi sabrali su se u zajednicu, sjedinjeni s Petrovim nasljednikom, da traže nove poticaje u pastoralnoj skrbi koja ih navodi naviještati kraljevstvo Kristovo u različitosti ljudskih uljudbi i baština, društvenih i religioznih, te u divnoj raznoličnosti njihovih naroda.
Apostol Pavao, u drugom čitanju, tumači u čemu se sastoji kraljevstvo o kojemu Isus govori. Piše tako Kološanima: treba zahvaljivati Bogu “koji nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha” (1,13-14). Upravo je to otpuštenje grijeha postalo baštinom dobroga razbojnika na Kalvariji. Bijaše on prvi koji je iskusio da je Isus Kralj ukoliko je Otkupitelj. Zatim apostol tumači bit Kristova kraljevstva: “On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac, prije svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega, i sve stoji u njemu” (Kol 1,15-17). Krist je, dakle, kralj ponajprije kao prvorođenac obzirom na svako stvorenje. Pavlovski tekst nastavlja: “On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (ondje, 1,18-20). Tim riječima Apostol ponovno potvrđuje i opravdava što je otkrio o biti Kristova kraljevstva: Krist je Kralj kao prvorođenac među mrtvima. Drugim riječima: kao Otkupitelj svijeta, Krist raspet i uskrsnuo kralj je novoga čovječanstva.
5. “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42).
Na Golgoti je Isus imao više nego jedinstvenog supatnika, razbojnika. Za tog je nesretnika križni put postao, jamačno, put raja (usp. Lk 23,43), put istine i života, put kraljevstva. Danas ga spominjemo kao “dobrog razbojnika”. U ovim svečanim prilikama u kojima se okupljamo oko Kristova oltara za otvorenje Sinode, koja pred sobom ima cijelu Oceaniju s njezinim problemima i njezinim nadama, smijemo moliti molitvu “dobroga razbojnika”: “Isuse, sjeti se mene, sjeti se nas, sjeti se naroda, kojima pastiri koji su ovamo došli danomice dijele živi i pravi kruh tvoga Evanđelja po bezgraničnim prostorima, po moru i kopnu. Dok molimo za dolazak tvoga kraljevstva, sjećamo se da tvoje obećanje postaje stvarnost; nakon što smo te slijedili, dolazimo k Tebi, u tvoje kraljevstvo, privučeni od Tebe osobito na križu (usp. Iv 12,32); tebi uzdignutom nad povijest i u njezinu središtu, alfi i omegi, početku i svršetku, Gospodaru vremena i vjekova!
Tebi se obraćamo riječima drevnoga himna:
“Upravo zbog svoje bolne smrti, Kralju vječne slave,
postigao si za sve narode život vječni,
stoga te cijeli svijet naziva Kraljem čovječanstva.
Kraljuj nad nama, Kriste Gospodine!” Amen.