Krasicki, Šehić i Čavlina na Simpoziju o enciklici „Veritatis Splendor” Ivana Pavla II.

Simpozij je tematski naslovljen „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“.

Izv. prof. dr. sc. Arkadiusz Krasicki (Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), održao je izlaganje „Ivanov spektar istine (Iv 8,32) u kontekstu istine i savjesti u enciklici Veritatis Splendor“ (31-34)“.

U Ivanovom nauku istina zauzima poseban spektar u teološkoj misli Novog zavjeta. Predavač je pojasnio što kažu evanđelist Ivan, Stari Zavjet i filozofija o istini. Ivanova teologija podudara se s mislima u enciklici VS, u kojoj Ivan Pavao II. koristi poznatu Isusovu rečenicu iz Ivanovog evanđelja: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).

„Pitanje ‘Što je istina’ je Pilatovo pitanje, ali to je i pitanje svakog čovjeka, jer u doticaju sa stvarnošću svatko od nas postavlja to pitanje. Jasan odgovor daje sâm Isus: „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,6). Čovjek može čuti i upoznati istinu u svojoj savjesti koju Papa naziva svetištem i istina će čovjeka osloboditi. Papa govori o istini koja oslobađa, jer nema savjesti bez slobode i nema savjesti bez istine“, istaknuo je dr. Krasicki.

Predavač je podsjetio na dugu i tešku raspravu Isusa i Židova koja započinje u sedmom i proteže se do osmog poglavlja Ivanovog evanđelja, u kojem Ivan u 8,32 ističe Isusovu riječ: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“.

„Isus poziva neofite iz židovstva kako bi se uzdigli iznad židovskih ideja. Naučava da primanje istine koju on objavljuje osigurava istinitu slobodu. Nažalost, neki ne shvaćaju Isusove riječi. Isus govori o pravom stavu njegovih učenika i poziva na produbljenje vjere. Istiniti učenici vjerno slušaju Isusov nauk, primaju ga i dozvoljavaju promjenu života i tako upoznaju istinu, upoznaju istinu svojim srcem. U Ivanovoj teologiji srce je poistovjećeno sa savješću“, rekao je dr. Krasicki. Kada govori o savjesti kao mjestu susreta Boga i čovjeka, Ivan Pavao II. upozorava da bez istine savjest postaje subjektivna, individualna i etički potpuno relativizirana. „Savjest je mjesto gdje čovjek susreće Boga i može s njim ući u dijalog u svojoj slobodi. Danas je ugrožena ljudska sloboda, ali i savjest koja nije apsolutni instrument mjerila dobrote“, upozorio je dr. Krasicki, rekavši da pravi put pokazuje Bog koji je Istina.

Govoreći o helenističkom spektru istine, čije izraze Ivan poznaje kao i hebrejske, dr. Krasicki je rekao da se u filozofskoj tradiciji zapadne civilizacije istina određuje u odnosu na to kako intelekt spoznaje stvar, pri čemu izraz spoznati pretpostavlja ljudsko umovanje.

„Znači, za spoznaju odnosa prema stvarnosti, donosim sud s obzirom kako vidim, kako čujem, kako osjećam. U Starom vijeku istina je sud o stvarnosti. Ivan piše evanđelje u doba helenizma, kad se istina već poistovjećivala s apsolutnim, neuništivim, nepromjenjivim i nevidljivim dobrom. Hebrejski spektar istine dolazi od glagola aman kojeg poznajemo kao amen, od kojega je izvedeno emet, a znači biti čvrst, siguran. Povezuju se vjera i istina pa se istina shvaća kao čvrsti put po kojem idemo, čvrstoća. Taj put vodi k cilju“, rekao je dr. Krasicki.

Razmatrajući Ivanov spektar istine, predavač je rekao da se u njegovim spisima imenica i padež istina pojavljuje 34 puta, od toga 17 puta u spisima, a 17 puta u evanđelju. „Istina čini jednu od glavnih tema Ivanove teologije. Ivanova teologija je teologija Objave, stoga pojam istine uvijek zauzima posebno mjesto. Često se govori o ivanovskoj istini koja označuje Božje biće, božansku stvarnost koja se razotkriva u čovjeku. Za Ivana, istina nije samo Božje biće, nego i Očeva riječ – logos. Ta Riječ obasjava nas istinom. Ta je riječ Krist i riječ je Krist čuo od Oca. Ta riječ je istina koju Krist dolazi objaviti i za koju je došao svjedočiti“, rekao je dr. Krasicki.

Isus je došao objaviti i svjedočiti istinu, i sâm za sebe kaže da je on put, istina i život. „Istina je istovremeno i riječ koju Krist upućuje ljudima koja privodi k vjeri u njega. Prema tome, u susretu s Isusom, svaki dijalog je zapravo odgovor vjere. To je osobito naglašeno u novom Direktoriju za katehezu“, rekao je dr. Krasicki.

Razliku između starozavjetne i novozavjetne objave naglašava i Ivanova riječ „Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu“. „Krist objavljuje istinu. On je put milosti i istine. Dakle, Isus je istina. Kršćanski novitet je u tome što je Isus sâm istina, zato što je Riječ postala tijelom i nosi u sebi puninu Objave, dajući da upoznamo Oca. Isus je čvrsti put k Ocu i sebe tako naziva u 14. poglavlju Ivanovog evanđelja. To da je Krist istina otkriva njegovu božansku narav – Jedinorođenac, Bog koji je u krilu Očevu (1,18)“, istaknuo je dr. Krasicki.

Naglasivši da su kršćani pozvani na svetost, predavač je rekao: „Ne samo biti dobri ljudi, nego biti sveti – to znači, potpuno ujedinjeni s istinom. Potpuno ujedinjeni s Kristom. Zato je Isus obećao Duha Svetoga, Duha branitelja, Duha istine, da se u vjernicima dogodi ponovno rođenje o kojem je Isus govorio Nikodemu. Kad se dogodi ponovno rođenje odozgor, Duh Sveti živi u čovjeku tako da se čovjek ponaša kao što Duh nadahnjuje. Zato Isus Duh naziva istinom, jer dozvoljava u vjeri razumjeti Kristovu istinu“, rekao je dr. Krasicki.

Kada kršćanin uđe u novi život po vjeri, u život u Duhu, mora se stalno truditi biti pod djelovanjem istine. „Vjernik se mora truditi biti prijatelj istine. Krist je istina, ali i Duh Sveti je istina, koji boravi u njemu. Istina je uvijek život u Duhu, to će reći, u svetosti. Slušajući riječ i puninu objave u Crkvi, čovjek svojom vjerom živi po Duhu kojom odgovara Bogu koji se objavljuje“, rekao je dr. Krasicki.

Prema Ivanu, istina je unutarnje načelo moralnog života. „Činiti istinu znači prigrliti i usvojiti Isusovu istinu. Zato vjernik treba hodati u istini, to znači ispuniti zapovijed ljubavi. Priznavajući svoje grijehe, vjernici hodaju u istini. Iz nutrine izvire klanjanje u duhu i istini. Tu se otkriva savjest kao mjesto susreta s Bogom i kao poticaj za moralno djelovanje. Zato je Duh istine djelatan u onima koje je preporodio i on čini sve mogućim. Vjernik je u savjesti pozvan surađivati s istinom. Prema tome, ivanovska istina je istina evanđelja, objaviteljske Očeve riječi, prisutna u Isusu Kristu i prosvijetljena Duhom Svetim. Ona se prima u vjeri“, poručio je dr. Krasicki, rekavši da „istina nije odlika bitka ili spoznaje, nego ulazi u osobu. Utjelovljuje se kako bi postala ugodnim iskustvom povjerenja“.

Ivanovska teologija znači prihvaćanje istine vjerom kao objave Boga koji se razotkriva pred ljudima, silazeći s čovjekom u kontakt. „Bog želi da ta istina živi među ljudima i da ljudi uđu u dijalog s Bogom. Ta misao prati misao Ivana Pavla II. o slobodnoj savjesti u VS-u. Papina misao u VS-u potpuno se podudara s Ivanovom mišlju. Papa nije uzeo tek jednu rečenicu iz Ivanovog evanđelja, nego Papa razmišlja u duhu tumačenja Ivanovog evanđelja. Kad čovjek prestane biti vjeran Bogu i sve mu smeta, grijeh iskrivljuje njegovu savjest koja, prema njemu, nije više slobodna“, upozorio je dr. Krasicki, istaknuvši da je sloboda u slušanju i primanju Božje riječi. Tada istina oslobađa savjest.

Kod evanđeliste Ivana i kod Ivana Pavla II. u VS-u podudara se stvarnost da „vjernik po Duhu Svetom prima novi život i Duh Sveti uvodi ga u potpunu istinu. Samo takva istina može donijeti ispravan sud savjesti o kojem govori Ivan Pavao II. u VS-u. Ivan ističe ulogu Duha Svetoga kao vodiča na putu upoznavanja istine. Prema tome, upoznati istinu označava spasenje i ući u mistično zajedništvo s presvetim Trojstvom“, poručio je dr. Krasicki.

Dr. sc. Damir Šehić (Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), održao je izlaganje „Subjektivističko poimanje moralne prosudbe. Moralno razlučivanje dobra i zla prema Veritatis Splendor“.

„Moralni nauk Crkve i njen nepromjenjiv i univerzalni zakon, prema riječima VS-a, danas se često označava kao nepodnošljiva nepomirljivost i rigidni dogmatizam koji je u suprotnosti s majčinskim osjećajem Crkve, osobito u iznimno složenim i konfliktnim situacijama moralnog života čovjeka. No, Crkva kao majka i učiteljica ne može se odreći svoga majčinstva, ali ni toga da je učiteljica poslušna Kristu, u svijesti kako ona nije stvarateljica i prosuditeljica moralne norme, nego poslušna Istini“, istaknuo je dr. Šehić, rekavši da je „moralni život odgovor na poticaje i darove Božje ljubavi prema čovjeku kojemu uvijek ide u susret. Moralni zakon koji je u savršenom skladu s čovjekovom naravi, a obvezuje čovjeka i Kristovu Crkvu, nije čovjeku nedostupan. Štoviše, ‘Ono što zakon nalaže upisano je u srcima njihovim’ (Rim 2,15)“, rekao je dr. Šehić. Opisao je temelje moralne prosudbe u katoličkoj tradiciji, suprotstavljajući tome subjektivističko poimanje moralne prosudbe karakteristično za neke suvremene teološke rasprave. Govorio je i o moralnom rasuđivanju između dobra i zla prema naglašenim načelima VS-a, zaokružujući u tome cjelokupnu katoličku tradiciju.

S. Barbara Čavlina,  mag. phil. et theol., izlagala je o temi „Falsitatis Tenebrae. Odnos ljudskog dostojanstva i rodne ideologije u nekim tendencijama suvremene teologije“.

Misao nadirućih zahtjeva rodne ideologije i nekih teologa je pod utjecajem postmodernog relativizma. „Ivan Pavao II. enciklikom VS ponovno doziva u fokus i teološku misao stavlja u određene fundamentalne istine katoličke doktrine koje su u takvom okruženju u opasnosti biti iskrivljene i negirane. Kontekst agnostičkog relativizma doveo je u pitanje kapacitet čovjekovog razuma za spoznaju istine. Iz toga proizlazi da istinu vjere i norme božanskog zakona ne interpretiraju istine Objave i Božje svete volje, nego izražavaju i samo predstavljaju naše mišljenje i njegovo poimanje“, rekla je mag. Čavlina, upozorivši da su „u tom konceptu naravni i moralni zakon ograničeni na pragmatična pravila ili naše utilitarističko korištenje istine, određeno kulturnim kontekstom“. Nasuprot tome je katolička perspektiva koja je utemeljena na Objavi, Svetom Pismu i apostolskoj tradiciji te naravni i moralni zakon, zapovijedi, smatra „Božjim riječima u ljudskom govoru i u Isusovim riječima, prisutnoj u apostolima i učenju Crkve“.

„Isus Krist, utjelovljena riječ u punini vremena, prisutan je u svim vremenima sa svojim zakonima i svojim obećanjima. Isus Krist je isti jučer, danas i uvijeke. U tom kontekstu nije održiva hipoteza da postoje neki nadvremenski zakoni koji bi bili neprimjereni ili neprilagođeni današnjem vremenu i postojanje neke situacijske istine. U teološkom kontekstu, besmisleno je suprotstavljati nadvremenske zakone s trenutnim vremenom ili situacijskom istinom“, upozorila je mag. Čavlina.

„Moralni nauk je život nasljedovanja Krista po Evanđelju. Isus Krist je temelj jedinstva Crkve. A svakodnevni teološki diskurs pun je poziva na jedinstvo. Jedinstvo Crkve nije narušeno samo kršćanima koji odbacuju ili iskrivljuju istine vjere, nego i onima koji zanemaruju moralne dužnosti zakona na koje su pozvani zakonom Evanđelja. Kroz sakrament krštenja čovjek dobiva novi status milosti i vjere. Postaje novo stvorenje, što rezultira novim životom prema Kristovom duhu“, poručila je mag. Čavlina, upozorivši da se posljedice odvajanja dogmatske teologije i moralne doktrine koje se dogodilo sada vide za katoličku teologiju.

„Kao što je Krist put, istina i život u jednoj osobi, u kršćaninu ne može biti odvojen život od vjere. Samo objavljena istina odgovara na pitanje zašto je čovjek na zemlji, svrsi prema kojoj mora odrediti svoj život. Samo je u Isusu smisao ljudske egzistencije i vječni život. Smisao čovjekovog života nije biti bolja osoba moralno – to je pogreška prosvjetiteljske filozofije i ideologije naturalističkog liberalizma s njegovim posincima, kapitalizmom i komunizmom“, upozorila je mag. Čavlina.

U tvrdnji da „čovjek može postati vlastiti kreator i usavršitelj je korijen rodne ideologije koja je izrasla na tim filozofskim temeljima. U suvremenim trendovima ne polazi se više od bića nego od svijesti – taj kopernikanski zaokret donio je antropocentrizam, individualnu slobodu i subjektivizam. U egzistencijalizmu čovjek nema narav kroz koji je njegova osoba usavršena, on je tek formalno samoodređenje. Tome se suprotstavlja kršćanska antropologija koja izvire iz Svetog Pisma, iz nauka Crkve, a u suvremenim izazovima izražena je u dokumentima crkvenog Učiteljstva“, poručila je mag. Čavlina.

I